Psiholozi kažu da ljudi koji ponovo pritisnu dugme lifta nisu nestrpljivi već koriste jednu neobičnost ljudskog uma.
Da li ste primijetili da često ponovo pritisnete dugme za pozivanjue lifta ili pak za zatvaranje vrata lifta - iako ono već svijetli? Psiholozi kažu da to nije znak nestrpljenja, već prirodna potreba čovjeka da ima osjećaj kontrole nad situacijom. Iako dodatni pritisak najčešće ne mijenja ništa, zbog njega čekanje djeluje kraće.
Opisano ste uradili vjerovatno mnogo puta - ispred lifta lii u liftu - iako znate da dugme neće promieniti ništa - pred drugim ljudima, čak i dok u ruci držite kafu.... Sve izgleda kao ponašanje osobe koja ne može da podnese kašnjenje ni od tri sekunde. A ono što ste radili ima svoje ime, iza toga stoje decenije istraživanja, a jedna psihološkinja sa Harvarda opisuje ga u svojim radovima.
A šta je iluzija kontrole
Psihološkinja Elen Langer još 1975. opisala je fenomen poznat kao iluzija kontrole – sklonost ljudi da vjeruju da mogu da utiču na događaje koji zapravo ne zavise od njih.
U jednom eksperimentu učesnici su kupovali lutrijske listiće. Oni koji su sami izabrali svoj listić smatrali su ga vrijednijim od onih koji su ga dobili nasumično, iako su svi imali potpuno jednake šanse za dobitak. Prema Langerovoj, kada nešto preduzmemo, makar to bila i sitnica, imamo osjećaj da držimo situaciju pod kontrolom, a to nam pruža sigurnost.
Zašto dugme često ne radi
U mnogim zgradama dugme za zatvaranje vrata lifta zapravo nije aktivno. Zbog propisa o pristupačnosti vrata moraju ostati otvorena određeno vrijeme kako bi osobe sa invaliditetom ili oni koji koriste štake mogli bezbjedno da uđu.
Slično je i sa mnogim dugmadima na pješačkim prelazima ili čak termostatima u poslovnim zgradama – ostavljena su zato što ljudima pružaju osjećaj da mogu nešto da urade, iako ne utiču na ishod.
Zašto čekanje deluje kraće
Stručnjak za upravljanje čekanjem Dejvid Majster pokazao je da ispunjeno vrijeme prolazi brže od vremena kada samo čekamo.
Kao primjer naveo je hotel koji je imao brojne pritužbe na spore liftove. Umjesto da mijenja liftove, u predvorje je postavio ogledala. Ljudi su se gledali u ogledalu umjesto da broje sekunde, pa su žalbe gotovo nestale.
Sličan rezultat zabilježen je i u jednoj ambulanti. Uvođenje medicinske sestre koja je odmah primala pacijente nije skratilo čekanje na ljekara, ali su pacijenti imali utisak da su čekali kraće jer je proces već bio započeo.
Isto ponašanje vidimo kada više puta pritisnemo dugme na daljinskom upravljaču, neprestano provjeravamo gdje se paket koji čekamo nalazi ili osvježavamo internet stranicu. Znamo da time ne ubrzavamo događaje, ali nam sama radnja daje osjećaj da nešto preduzimamo.
Šta nam takve radnje donose i treba li se zabrinuti?
Elen Langer smatra da nema razloga za to. Takve male radnje nikome ne štete, a mogu da smanje osjećaj bespomoćnosti i učine čekanje podnošljivijim.
Vrata lifta otvoriće se ili se zatvoriti kada za to dođe vrijeme. Razlika je samo u tome što vam nekoliko pokreta palcem čini da tih nekoliko sekundi prođe mnogo lakše.