Postoji utisak da hrvatski jezik sve više reči preuzima iz slovenačkog i to da bi se udaljio od srpskog jezika, a stručnjaci tvrde da je "takva impresija zanimljiva, ali nije tačna", piše ljubljansko "Delo".
"Ne bih rekla da se radi o približavanju hrvatskog jezika slovenačkom, a svakako ne o svesnom približavanju nego o višem stupnju svesti o zajedničkom jezičkom bogatstvu u prošlosti", kaže Anita Peti-Stantić, šef katedre za slovenački jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Ona za ljubljansko "Delo" objašnjava da "veliki korpus reči koje imaju isto značenje u savremenom hrvatskom i slovenačkom jeziku vuče svoje poreklo iz razdoblja do 19. veka, kada je zajednička jezička istorija prekinuta prihvatanjem štokavskog idioma na kojem je normiran hrvatski jezik".
Autorka Savremenog slovenačko-hrvatskog i hrvatsko-slovenačkog rečnika dodaje i da se to posebno odnosi na vreme kad su se ta dva jezika paralelno razvijala i zasnivala na zajedničkom kajkavskom idiomu, sve do uvođenja štokavštine kao književnog jezika u Hrvatskoj.
Zajednička jezička istorija Hrvata i Slovenaca trajala je do 19. veka, kada je veliki deo Hrvatske u okviru Austrougarske bio povezaniji i imao više međusobnih kontakata, kao i deo zajedničkog vokabulara koji je kasnije potonuo pod uticajem srpskog jezika, smatra Peti-Stanić.
"Deo tog korpusa sada se vratio u savremeni hrvatski jezik, otuda, možda, utisak o približavanju slovenačkom", dodala je ona.
Nove sličnosti, po njenom mišljenju, rezultat su i činjenice da danas Zagreb utiče mnogo više na jezički standard nego ranije.
"Usmerenost Hrvatske prema Zagrebu kao glavnom gradu mnogo je veća nego u prošlosti, a tu se uglavnom govori svojevrsna urbana varijanta mešavine kajkavskog i štokavskog", rekla je Peti-Stantić.