Beogradska "Pravda" 1938. donosi priču o Bahti, afričkoj djevojčici otetoj od strane trgovaca robljem. Ona biva prodata u Istanbulu, nakon čega stiže u Šamac. Tu je oslobođena 1910, a do kraja života služi u porodici Alijage Izetbegovića
"Prije izvjesnog vremena je umrla jedna prava crnkinja, koja je trideset pet godina ovdje živjela. Za njenu smrt se brzo raščulo jer je ona za ovo malo mjesto stalno značila senzaciju svojim rasnim porijeklom i mistikom u koju je ona samu sebe uvijala. Crnkinja Bahtijar, ili kraće Bahta, nije dala da je sagleda nijedno strano oko, naročito ne muško, pa čak i ako je taj muškarac musliman, kao što je i sama bila", navodi na početku ovog interesantnog teksta autor, u nastavku opisujući životni put te bivše robinje porijeklom iz Afrike.
Kada je imala osam godina Bahta je otrgnuta iz svog sela, negdje iz centralne Afrike, nakon čega je dospjela u ruke trgovaca robljem. Kada je imala 15 godina izvode je na trg u Istanbulu i tu je kupuje Šefike-hanuma, žena Hadži-Ahmeta iz Posavine. Robinja Bahta je trebalo da bude drugarica njihovoj kćerki Hasibi.
"Kada se Šefike-hanuma doselila u Šamac, dovela je i Bahtu. Ona je već bila zrela. Postala je navika i potreba kućna. Poznati duh osmanlijskog demokratskog postupanja sa poslugom nije ni nju ostavio odbačenom i prezrenom. Ona je uvedena u društvo, išla je uz svoju drugaricu, pila sa hanumama crnu kavu i šerbet, brinula se o hanuminoj djeci", navodi list.
Bahta je oslobođena 1910. godine. Nije više robinja i imala je svoju kuću. Udaje se 1920. za putujućeg hodžu Ahmet-Efendiju, sa kojim je rodila i dijete, "sasvim bijelo, ali mrtvo". Već naredne godine se rastaje od muža, "nakon čega živi mirno, skoro kao penzionerka", piše list.
Njena drugarica iz djetinjstva Hasibe-hanuma udala se za Agu, sina Alijage Izetbegovića (uglednog i bogatog trgovca iz Šamca, dugogodišnjeg gradonačelnika ovog mjesta, inače djeda osnivača SDA Alije Izetbegovića), nakon čega Bahta počinje da se brine o njihovoj djeci Refike-hanumi i Ahmetu.
"I kad su djeca došla pod tutorstvo Alijagino, ona vodi o njima brigu, hoće čak da im određuje budućnost, iako to nije bila njena dužnost. Naravno, tu ona nije rješavala, ali je naivno smatrala da smije da se brine o svemu tome, jer je vežu tolike veze s porodicom i jer ih voli. Naročito je voljela Ahmeta", navodi list.
Bahta tj. "Arapka", kako su je prozvali, nije htjela da je svijet posmatra, da je ispituje i da joj se čudi, pa se zato sklanjala i ljutila. Naročito nije htjela da je vide muškarci, jer je bila vrlo pobožna muslimanka.
"Veliki događaj je bio kad bi ona sjedela u kakvoj avliji, čija taraba (sve muslimanske tarabe su vrlo visoke i neprozirne) ima pukotinu kroz koju može da se vidi 'Arapka', ali da ona ne zna", piše “Pravda”.
Kad se Refike-hanuma udala za ovdašnjeg uglednog advokata Džafera Mehmedagića, Bahta je i dalje ostala uz nju, ali je prema svjedočenju Mehmedagića "počela da ispoljava neke osobine svoje žarke otadžbine".
"Kao da je počela da se budi Afrika u njoj... Zatim je počela da poboljeva, pa ju je to sve više ozlovoljavalo. Prvi znaci sušice bili su tu. Već nije pričala kao nekad, a znala je mnogo da priča... Istina, govorila je rđavim jezikom, naročito je griješila i mjesto 'on' stavljala je 'ona'. Zato su je često ukućani ismijavali. Ona se ljutila. Grdila je sve bez razlike. Inače, govorila je turski i arapski. Kao rijetko ko znala je da sprema istočnjačka jela", prisjetio se "Arapke" Mehmedagić.
Sušica je Bahtu sve više tištila, htjeli su joj dovesti ljekara, ali se ona razljutila i odvojila u svoju kućicu. Nije primala lijekove, a pristala je da joj dođe ljekar tek kada je već bilo kasno.
"Ona nije sobom odnijela tajnu o svojoj zemlji i o svom prezimenu, jer ni ona sama nije to znala", navodi se na kraju teksta objavljenog u beogradskoj "Pravdi" 14. oktobra 1938. godine.
......