Još dan do korejskog "nuklearnog vatrometa"?

Osnivač Sjeverne Koreje Kim Il Sung bi ovog ponedjeljka, 15. aprila, proslavio 101. rođendan. Da li ćemo tog dana biti svjedoci "nuklearnog vatrometa", kojim bi njegov unuk Kim Džong Un "obilježio" taj dan, znaće se za manje od 24 sati.

Da su opasnosti svjesni i u Vašingtonu, govori činjenica da ovog vikenda u posjeti regionu boravi američki državni sekretar Džon Keri. "Kim Džon Un treba da razumije, a mislim da shvata, kakav bi bio ishod konflikta. Nadamo se da može doći do obnavljanja razgovora", rekao je Keri, koji iz južnokorejske prijestonice Seula danas stiže u Peking.

Šef Stejt departmenta svojom izjavom ostavlja otvorene obe mogućnosti, ali pokazuje i respekt koju Sjedinjene Američke Države imaju prema vjerovatno najsiromašnijoj zemlji na svijetu. Zemlji čiji je moto: "Jaka i napredna nacija." Zemlji u kojoj je skoro polovina djece neuhranjena, prosječna plata iznosi oko 15 američkih dolara mjesečno, a veze sa spoljnim svijetom skoro i da ne postoje.

Ali, državi koja ima nuklearno oružje. To je detalj koji i najratobornije medijske i političke "jastrebove" u Vašingtonu natjera da zastanu i razmisle.

Po najnovijem izvještaju južnokorejske obavještajne službe, sa "umjerenom tačnošću" može da se kaže da je Sjeverna Koreja u mogućnosti da svoje nuklearno oružje stavi na neku od balističkih raketa.

Pjongjang je nakon decembarskog lansiranja rakete dugog dometa i februarskog podzemnog nuklearnog testa, danas sve bliži ispaljivanju rakete koja bi za cilj imala neku živu metu.

Kojim oružjem raspolaže danas Sjeverna Koreja nije u potpunosti poznato, i u tome su Amerikanci donekle relaksiraniji od ostalih obavještajnih službi, pošto CIA procjenjuje da će toj zemlji biti potrebno dvije do tri godine da neku od svojih raketa srednjeg ili dalekog dometa opremi nuklearnom bojevom glavom.

Zvanični Vašington, i pored tih "optimističkih" procjena svojih tajnih službi, ništa ne prepušta slučaju, pa su u region poslata dva ratna razarača, koji su opremljeni protivraketnim naoružanjem.

Amerikanci tvrde da bi poslije nekoliko sekundi od eventualnog lansiranja neke od raketa sa teritorije Sjeverne Koreje ka svojim južnim susedima, ili ka Japanu, mogli da ih obore.

Međutim, ono što zabrinjava vojne analitičare jeste činjenica da se Severna Koreja odlučila na zatvaranje međukorejske industrijske zone, koja se nalazila na liniji razgraničenja dve zemlje.

To bi moglo da znači da je Pjongjang sada odlučio da ode korak dalje od dosadašnje igre koja je ličila na partiju pokera, pošto se ulog povećavao ratnim pretnjama, samo da bi se zapadne sile namamile za pregovarački sto, na kome bi Sever mogao da izvuče neke koncesije u hrani i pomoći.

Ovog puta, čini se da je situacija opasno eskalirala.

"Sada je stvarno opasno, i najmanji incident sa artiljerijskom vatrom ili granatiranjem jedne ili druge strane može da dovede do nuklearnog napada", rekao je neimenovani američki diplomata koji je u pratnji državnog sekretara Kerija.

Satelitski snimci pokazuju da su dvije rakete srednjeg dometa "Musudan" prebačene na istočnu obalu teritorije pod kontrolom Pjongjanga. Njihov domet bi mogao da bude oko četiri hiljade kilometara.

Šta ostaje kao opcija za SAD, sem naravno vojnog sukoba, u koji administracija Baraka Obame nikako ne bi željela u ovom trenutku da uđe?

Odgovor leži u Pekingu. Kina je već prethodnih dana pokazala visoku dozu frustriranosti potezima svojih ideoloških saveznika u Sjevernoj Koreji.

Prvo, Peking je doveden u situaciju da Amerikanci na njih vrše pritisak da utiču na Pjongjang, uz opasku da će oni pojačati svoje vojno prisustvo u regionu, ako do toga ne dođe.

Drugo, u trenutku kada ni odnosi sa Japanom nisu na najvišem nivou, Kini ne odgovara otvaranje novog žarišta.

Sve to, može poboljšati poziciju Amerikanaca, koji bi baš preko "crvenog Pekinga" mogli da utiču na "još crveniji Pjongjang".

To je situacija u kojoj se danas nalaze dvije Koreje. Prije skoro četvrt vijeka, po padu Berlinskog zida, sve je djelovalo dosta drugačije. Bila je 1990. godina, kada su vlasti jednog naroda, podijeljenog na sjever i jug, odlučile da naprave simboličan, ali veliki gest - da zajednički ženski tim u stonom tenisu nastupi na 11. Azijskim igrama u Kini.

Dvije djevojke, potpuno različite prošlosti, političkih uvjerenja i porodičnih priča, sastale su se po prvi put - Li Bun-hui sa Sjevera i Hjun Jung-hva sa Juga.

Nepovjerljive, sumnjičave jedna prema drugoj, nisu vjerovale da će nešto veće postići. Mjesec i po dana su zajedno živjele i trenirale i onda u jesen te godine nastupile u Pekingu.

Uslijedili su mečevi i pobjede, sve do finala, u kome je pao kineski ženski dubl. Koreja, kako je pisalo na majicama koje su nosile, osvojila je zlato.

Dvije devojke su ponosno stajale pod korejskom zastavom ujedinjenja, koja je imala jednostavan motiv, bijelu pozadinu sa cjelokupnom teritorijom obe Koreje u plavoj boji.

Danas, 23 godine kasnije, sve to izgleda samo kao jeftin romantični holivudski film.

(Tanjug)