Jedna od najmoćnijih zemalja Bliskog istoka i jedna od najvećih svjetskih sila - SAD, ušle su u novu fazu sukoba, koji bi mogao da preraste u novi rat u tom dijelu svijeta sa nesagledivim posljedicama.
Prijatelji, neprijatelji, prijatelji, neprijatelji.
Ovako bi, uprošćeno, mogli da se sažmu odnosi Irana i Sjedinjenih Američkih Država tokom decenija. Sada su počeli novi sukob. Riječ je o najtežem incidentu u odnosima SAD i Irana još pod talačke krize 1979. godine.
Sredinom prošle godine, američki predsjednik Donald Tramp najprije je naredio vazdušne napada na mete u Iranu, koji je srušio američku bespilotnu letjelicu, ali je potom odstupio i povukao svoju naredbu.
"Bili smo spremni i natovareni da uzvratimo na tri različite pozicije kada sam pitao, koliko će ljudi poginuti... Zaustavio sam napad 10 minuta prije nego što je trebalo da počne. Nije srazmjerno obaranju bespilotne letjelice. Ja ne žurim...", napisao je Tramp u seriji tvitova juna 2019. godine.
Nije žurio. Mnogo... Sačekao je šest mjeseci.
Prvi dani nove, 2020. godine, nisu donijeli ništa dobro, štaviše doveli su svijet na ivicu novog rata, čije su posljedice nesagledive. Amerikanci su ubili komandanta elitne jedinice "Kuds" Iranske revolucionarne garde, generala Kasema Sulejmanija, a Teheran jue najavio "strašnu osvetu".
"Vendeta" je počela 8, januara, kada je Iran ispalio rakete na američke baze u Iraku.
ISTORIJAT ODNOSA SAD - IRAN
Američko prisustvo na Bliskom istoku je oduvijek bilo značajno i kontroverzno. Neusumnjivo je da je američki faktor izuzetno mnogo, možda i presudno doprinio potpunoj destabilizaciji Bliskog istoka, slabljenju svih država (pojedine sad postoje tek na papiru ili u okviru postojećih granica, poput Iraka).
Vratimo se u prošlost.
Prvi demokratski izabrani predsjednik Vlade Irana Mohamed Mosadeh 1951. godine odlučio je da vrati kontrolu nad naftom, kojom je ova zemlja bogata, a koja je to tada bila u britanskim rukama, tačnije anglo-iranske kompanije (koja će kasnije biti poznata kao "British petroleum").
Odluka iranskog premijera da nacionalizuje naftnu industriju naišla je na odobravanje u Iranu, ali i na očekivani otpor britanske vlade i SAD. Probali su sve protiv Irana, uključujući razne ekonomske blokade. Britanci su pokušavali da uvuku Amrikance u ovaj naftni sukob, ali tadašnji predsjednik Hari Truman nije bio zainteresovan za to.
Ali, kada je sljedeći američki predsjednik Dvajt Ajzenhauer počeo mandat, stav SAD oko Irana se promijenio iz korena. Britanci su, sve pod izgovorom "Hladnog rata", uspjeli da ubijede Ajzenhauera da je Mosadeh blizak komunističkoj ideji, da bi američka tajna služba (CIA) sprovela operaciju koja je dovela do njegovog zbacivanja sa vlasti. Na čelo Irana 1953. godine došao je Mohamed Reza Pahlavi, koji je kontrolu nafte prepustio Amerikancima, što mu je omogućilo da mirno vlada narednih 25 godina. SAD su dobijale iransku naftu po povlašćenoj cijeni.
Pahlavi je, dakle, bio proamerička figura, koji je otvorio Iran, počeo je da sprovodi reforme, dao je ženama pravo glasa, oblačile su se poput evropskih ili žena u Americi. Ali, njegova vladavina bila je sve samo ne demokratska. Postao je arogantni, nemilosrdni autokrata. Pod budnim okom i uz pomoć Amerikanaca i izraelskog Mosada, Pahlavi je stvorio tajnu policiju zvanu Savak, koja se okrutno obračunavala sa svima koji bi nešto rekli protiv "Šaha" (Pahlavija) i režima. Služila je za utjerivanje straha u kosti građanima Irana. Pripadnici ove tajne policije bili su toliko brutalni, da ju je Amnesti internešnl u jednom izveštaju okarakterisao kao "zloglasnu organizaciju koja na najgore načine krši ljudska prava".
Svaki pokušaj demonstracija protiv njegovog režima bio bi ugušen u startu, a vođe opozicije bi bile ili ubijane ili proterivane.Pahlavi je odgovoran za stvaranje ekonomskog jaza u iranskom narodu - između bogate elite i vrlo siromašnih ljudi, koji su počeli da se bune. Vjerski lideri su takođe govorili protiv Pahlavija kao o nekome ko se odrodio od Islama i da želi da protjera tu vjeru u zemlji koja je apsolutno većinski muslimanska. Ovakav način vladanja nije mogao da potraje. Iranci su sve više počeli da se bune, negoduju, demonstriraju, a Pahlavi je uveo zakon kojim su okupljanja bila zabranjena. Za to vrijeme, njegov najveći politički protivnik, radikalni islamista Ajatolah Homeini slao je u Iran svoje govore, pamflete.
Narod ga je slušao preko audio-kaseta, čitao krišom, njegova riječ se prenosila "od usta do usta". Homeini je širio antiameričku i antipahlavijevsku propagandu. Demonstracije su postajale sve masovnije, uslijedio je generalni štrajk, koji je potpuno paralisao zemlju. Ubrzo je na ulice Teherana izašlo dva miliona ljudi, tražeći odlazak Pahlavija i povratak Homeinija, što se i dogodilo 1979. godine.
Pahlavi je, u strahu za svoj život, pobjegao u... SAD. Na mnoga važna mjesta u državi Homeini je postavio svoje vjerske sljedbenike i uvedena su stroga pravila u svakodnevnom životu. Žene i muškarci su dobili "preporuke" kako da se oblače, alkoholna pića, filmovi sa Zapada, kao i zajedničko kupanje muškaraca i žena na plažama su bili zabranjeni. Strogo je kontrolisan televizijski i radijski program i propisano je koja muzika je smjela da se emituje.
Jedna od najvećih kriza u odnosima SAD i Irana dogodila se 1979. godine nakon što su Amerikanci odbili da izruče Pahlavija Iranu koji je želio da mu sudi. Grupa studenata zaposjela je ambasadu SAD u Teheranu, a 52 američkih državljana držali su kao taoce čak 444 dana!
To je najduža talačka kriza u novijoj ljudskoj civilizaciji (o ovoj krizi napravljen je film "Argo" sa Benom Aflekom u glavnoj ulozi).
Od vlasti u SAD Iranci su tražili, osim da izruči Pahlavija kako bi mu se sudilo, i povratak njegovog bogatstva narodu Irana, da obećaju da se više neće miješati u unutrašnje stvari Irana, kao i IZVINJENJE Amerikanaca za sve prethodne akcije koje su sprovodile u Iranu i koje su dovele do nestabilnosti zemlje, ali ipriznanje Amerikanaca da stoje iza svega toga.
To se, naravno, nikada nije dogodilo, ali je decenijama kasnije, tadašnja američka državna sekretarka Madlen Olbrajt priznala je američku ulogu u zbacivanju Mohameda Mosadeha sa vlasti u Iranu.
Pomenuta talačka kriza je završena nakon neuspjele američke misije spasavanja talaca (poslao ih tadašnji predsjednik Džimi Karter), da bi potom Amerikanci bili oslobođeni i to samo nekoliko minuta nakon što je novi američki predsjednik Ronald Regan dao zakletvu.
IRAK - IRAN: OSMOGODIŠNJI RAT
U želji da iskoristi nestabilnu situaciju u Iranu, Irak je 1980. godine napao svog susjeda. Amerikanci su stali uz Irak (istu onu zemlju koju će godinama kasnije nemilosrdno bombardovati i mučiti kako bi svrgla Sadama Huseina, a svoju ratnu misiju pravdali su tobožnjom potragom za nuklearnim naoružanjem). Tokom osmogodišnjeg iračko-iranskog rata, SAD su pomagale Iračane, tačnije predsjednika te zemlje Sadama Huseina, dajući mu milijarde dolara, vojna sredstva, obavještajne podatke i hemijsko naoružanje. Amerikanci su prisiljavali zemlje Golfskog zaliva da daju novac Huseinu, koji je kupovao oružje od zemalja zapadne Evrope, Kine i Rusije. Kada je Iran počeo da dobija bitku, u pomoć Iraku priskočila je Saudijska Arabija, uvijek zainteresovana da oslabi uticaj Irana u Persijskom zalivu i uopšte u tom dijelu sijveta. Bio je to jedan od najkrvavijih ratova od Drugog svjetskog rata. Poginulo je gotovo milion ljudi!
SAD su nastavile da podržavaju Irak čak i kada je dokazano da je u ratu koristio zabranjeno hemijsko oružje, pa čak i protiv sopstvenog naroda kako bi ugušio sporadične pobune. Ali, Amerikanci su sjedili na dvije stolice. Pomažući Sadamu Huseiniju i Iraku, uporedo su snabdjevali oružjem i Iran(!), čime su, zapravo, cijelom svetu željeli da stave do znanja da su oni, zapravo, gazde na Bliskom istoku.
Kako su Amerikanci prodavali oružje Iranu?
Tadašnjem predsjedniku Ronaldu Reganu bio je potreban novac kako bi ubijedio Kongres da treba vojno intervenisati u Nikaragvi. Pošto nije mogao legalno da prodaje oružje Iranu, to je učinjeno ilegalnim putem. Preko Izraela, razumije se. Ubrzo nakon iračko-iranskog rata, 1989. godine, Homeini je preminuo. Obećavao je demokratiju, ali i on je bio samo još jedan diktator. Brutalno se obračunavao sa protivnicima, nije poštovao prava žena, a umjesto Pahlavijeve tajne policije, zvane Savak, ljudi su sada živjeli u strahu od druge formacije - Revolucionarne garde.Od tada je Iran religijska autokratija.
ODNOS VOJNE MOĆI
SAD godišnje u budžetu izdvajaju čak 664 milijardi dolara za odbranu. Iranci za svoje vojne potrebe izdvajaju 17,1 miijardu dolara. SAD imaju 321 miliona stanovnika, od toga 120 miliona vojno sposobnih. U vojsci je aktivno 1,4 milion ljudi, a aktivan rezervni sastav broji oko 1,1 milion ljudi.
Iran, pak, ima 82 miliona stanovnika, od čega je gotovo polovina vojno sposobna. U iranskoj vojsci aktivno je pola miliona ljudi, a u rezervnom sastavu ih ima još 1,8 miliona.
Drastična razlika je u broju tenkova. SAD imaju 8.800 tenkova, a Iran samo 1.700. Uopšte uzev, broj borbenih oklopnih vozila apsolutno je na strani SAD (41.000 naspram 4.100). Isto važi i za borbene letjelice: 13.444 koliko ih ima SAD i tek 479 koliko ih ima Iran. Da ne govorimo o nuklearnim bojevima glavama. Ali, daleko od toga da je Iran slab i naivan... Uostalom, rakete su uvijek uperene prema Izraelu...
