Lažne suze za Boškom i Admirom | MONDOBA

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Društvo

Lažne suze za Boškom i Admirom

Autor Siniša Stanić
Autor Siniša Stanić

Mimikrijska multietničnost poslijeratnog Sarajeva, koje gotovo 90 odsto danas čine pripadnici samo jednog naroda, stvara i mimikrijski žal za nesrećnim zaljubljenim parom jer je simbol "multietničkog grada"

Izvor: MONDO/Samir Cacan

/Za agenciju Srna piše Nenad Tadić/

Ubistvo Boška Brkića i Admire Osmić, mladića i djevojke koji su probali da napuste ratno Sarajevo, 18. maja 1993. godine, samo je jedan u lancu zločina muslimanskog odreda smrti "Ševe", ali je godinama služilo kao navodni dokaz za "zločine srpskih agresora".

Kod Vrbanja mosta, u centru Sarajeva, ubijen je ljubavni par - Srbin i Muslimanka - dok je pokušavao da ode ili pobjegne, kako već hoćete, iz grada u kojem je bjesnio vjerski i nacionalni sukob.

Simbolično govoreći, taj dan je tempus mortis (vrijeme smrti) nekadašnjeg multietničkog Sarajeva.

Možda će vas zanimati

Njihov "grijeh" za ratno i današnje kvazimultietničko Sarajevo je u tome što su napuštali grad i odlazili preko Grbavice, koju su držale srpske snage.

To je jedini razlog zbog kojeg Admira Ismić i Boško Brkić do danas nemaju značajniji spomenik, mada je njihova ljudska priča mogla biti primjer multietničnosti.

Mada je dogovoreno da će biti propušteni, na nekoliko desetina metara prije prelaska na Grbavicu, centralno sarajevsko naselje koje su držale snage Vojske Republike Srpske, Boško i Admira su ubijeni.

Sarajevski mediji su godinama, po uhodanoj matrici, optuživali srpske snage. Čak su i roditelje nesrećne djevojke obmanuli da se ubica zna i da je to "agresorski potpis".

Prije nekoliko godina, iz srca muslimanskih obavještajno-propagandnih ratnih krugova, posvjedočeno je da je metke ispalio pripadnik "Ševa", jedinice koja je pravila diverzije i izazivala masakre i ubistva kako bi održavala ratne tenzije.

Od tog časa, nesrećni mladi par Boško i Admira prestaju biti zanimljivi sarajevskim medijima i njihova sudbina seli se sa većih novinskih stubaca na privatne stranice na "Fejsbuku" i manje tiražne novine. A i kada ih i pomenu svakog 18. maja uglavnom se upadljivo izbjegava cijeli kontekst.

Mimikrijska multietničnost poslijeratnog Sarajeva, koje gotovo 90 odsto danas čine pripadnici samo jednog naroda, stvara i mimikrijski žal za nesrećnim zaljubljenim parom jer je simbol "multietničkog grada".

Za mimikrijske multietničare, koji novinski i politikantski nariču nad njihovom užasnom sudbinom, Admira i Boško su, u stvarnosti, potpuno neprikladni kao simbol, pa čak i štetni.

Pravi heroji ratnog i današnjeg Sarajeva su oni koji stradaju za vjeru (šehidi) ili oni koji su poginuli od metka ili granate "četnika", "agresora"...

Boško i Admira su, suprotno tome, bježali iz grada u kojem nisu mogli da opstanu zajedno. I još su išli preko ratne linije sa srpske strane, a ne nekim uhodanim linijama ratnih vlasti u Sarajevu.

Ako se držimo pravog značenja simbola, onda se može reći da je multitničko Sarajevo izdahnulo baš na mjestu njihove pogibije.

U to doba jedan od glavnih arhitekata nove kulture muslimanskog vrha Džemaludin Latić, desna ruka Alije Izetbegovića, pisca "Islamske deklaracije", javno je nazivao djecu iz nacionalo mješovitih brakova "kopiladima".

Otuda, 18. maj 1993. godine simbolično označava prelazak Sarajeva u mimikrijsku multietničnost i propagandnu perverziju, u kojoj ništa nije kako izgleda.

Pročitajte i ovo

Tagovi

Još iz INFO

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

MONDO REPORTAŽE