Živana Vukčević porodila je više od 20.000 žena tokom svoje četrdesetogodišnje karijere kao babica, među njima i po nekoliko generacija iste porodice.
Najsretniji trenutak u životu svake majke je kad joj nakon poroda donesu i predaju u naručje njenu bebu, a naša sagovornica je tokom svog rada prisustvovala mnogim takvim trenucima. Osjećaj kada se rodi dijete je nešto što nikome ne može objasniti.
Cijeli radni vijek ove rođene Somborčanke, koja je odrasla u Splitu, a penziju zaradila u Banjaluci, zapravo je topla ljudska priča o ženi koja je, poput njenih brojnih koleginica babica, svojim umijećem dala doprinos cijelom društvu.
Jer, ako pitate žene, majke, sve će vam reći da je babica najvažnija osoba na porođaju.
Na odluku da se bavi ovim poslom, kaže, uticala je njena majka, medicinska sestra uz koju je zavoljela ovaj posao.
„Majka je radila u vojnoj bolnici u Splitu, a ja sam kao dijete na pauzi u školi dolazila kod nje i dopala mi se ta atmosfera, tako da sam i ja odlučila da upišem opšti smjer medicinske škole“, kaže za Mondo Vukčevićeva.
Međutim, život je za Živanu imao malo drugačiji plan. Pri upisu je kao drugu opciju navela akušerski smjer na koji je i primljena. Iako isprva nije bila oduševljena ovom idejom, prihvatila je poziv zbog objašnjenja majke da je to divna profesija.
“Ja, da budem iskrena, nisam imala pojma šta akušeri rade, samo mi je majka rekla da nikad nije zaboravila babicu koja ju je porodila sa mnom i sa sestrom”, kaže naša sagovornica.
Iako je po završetku škole dobila poziv za rad u Njemačkoj, na nagovor majke ostala je u Splitu, ali bez posla.
“Jedan dan uzela sam kartu tadašnje Jugoslavije i zaokružila sva veća mjesta. Poslala sam mnogo molbi za posao, između ostalog, jednu i u Glinu gdje su mi rekli da mogu odmah doći na posao”, prisjetila se Vukčevićeva.
Nakon Gline, život ju je odveo u Knin, gdje se, kako kaže zaljubila u Banjalučanina za kojeg se udala i 1970. godine stigla u ovaj grad gdje i danas živi. Tačan broj žena koje tokom radnog vijeka porodila ne zna, ali i danas rado priskoči u pomoć mladim majkama.
“Za tih mojih 40 godina rada porodila sam ih više od 20.000 sigurno, a nakon penzije sam još pet godina radila po pozivu i u porodilištu jedne privatne klinike. I danas me zovu poznanici, prijatelji da im odem pomoći okupati bebu. Meni je to uživanje kad ja njih fino sredim, pa budu lijepi, mirišljavi, kao anđeli”, priča nam Živana i dodaje da majkama, naročito prvorotkama treba dosta savjeta i pomoći.
Kao i svaki drugi posao, i posao babice osim pozitivne ima i negativnu stranu. Prema riječima naše sagovornice, iako je zadovoljstvo nakon dobro obavljenog posla i porođaja koji protekne u najboljem redu ogromno, ogroman je i stres i velika odgovornost.
“Najljepše je kad se žena fino porodi, zdravo i živo dijete, pa kad majci pokažeš bebu, ona sve zaboravi i bolove i sve muke i bude presretna, plače od radosti, ljubi svoju bebu… Posao nije lak, odgovoran si za dva života i moraš biti fokusiran i zaboraviti na svoje lične brige. Teške su bile i noćne smjene, naročito kad sam i sama postala majka, a tada je bilo i mnogo više poroda nego danas”, kaže nam Vukčevićeva.
Kaže da u toku svoje karijere nije imala neprijatnih situacija, jer je svoj posao obavljala najbolje što može, po čemu je danas znaju brojni Banjalučani, a nekoliko djevojčica nosi i njeno ime.
“Često me pozdravljaju ljudi na ulici, u komšiluku naročito. Većinu sam ih ja porađala, kupala. I njih i njihove majke. Sjećam se da me je, dok sam radila, jedna nova mlada koleginica pitala jesam li ja jedina babica u bolnici koja se zove Živana. Kada sam joj rekla da jesam, objasnila mi je da sam porodila njenu majku, te da je dobila ime po meni, a eto onda i odabrala isti životni poziv”, rekla je za naš portal ova babica.
Ističe, da se mnogo puta preispitivala zašto je odabrala baš to da bude babica, ali da se nikad nije pokajala.
“Kada vratim film unazad, bilo je svega i lijepih i ružnih stvari, jako je to stresan posao, ali ni sad ne bih odabrala nijedan drugi. Možda, jedino da budem cvjećarka, pošto mnogo volim cvijeće”, kroz osmijeh nam kaže Živana.
Danas, ova 75-godišnjakinja zasluženo uživa u penzionerskim danima uz razne hobije i sa unucima.
“Radim Zmijanjski vez, to me smiruje. Uzgajam i cvijeće na vikendici, volim šetati kroz šumu, tražiti gljive. Kćerke su mi obe udate, od starije imam četiri unuka, ali su to sad veliki momci. Mlađa se udala prije dvije godine, pa se nadam da će biti još unučića", rekla nam je Živana i otkrila da ovaj put priželjkuje djevojčicu.
(Mondo)
