Jeste li se ikada zapitali koliko je teško i stresno biti vozač kola Hitne pomoći? Ko su ljudi, koji uprkos svim poteškoćama, na vrijeme stižu na mjesto intervencije i u bolnicu?
Posao vozača u Službi hitne medicinske pomoći (Hitna pomoć) izuzetno je stresan i zahtjevan, jer od njihove reakcije, brzine i sigurnosti vožnje zavise životi mnogih ljudi. Vozači su, zajedno sa ljekarima i medicinskim osobljem uigran tim od čije reakcije zavise životi ljudi.
U banjalučkoj Hitnoj pomoći trenutno je zaposleno 16 vozača. Osim osnovne profesije kojom se bave oni moraju proći i dodatne edukacije o pružanju medicinske pomoći pacijentima. Samim tim i doktori i tehničari smatraju ih punopravnim članovima medicinskog tima od čijih postupaka zavisi ishod svake intervencije.
Jedan od onih koji se svakodnevno izlaže ovom stresnom poslu je Stanislav Malinić (52). U Hitnoj pomoći je već 29 godina iako to nije bio njegov prvobitni izbor zanimanja.
„Sticajem okolnosti, otac mi je radio u Hitnoj pomoći. On je nastradao krajem rata, a onda su meni ponudlili njegovo mjesto. Bila su to teška vremena, trebalo je prehraniti porodicu i tako sam počeo“, kaže na početku našeg razgovora ovaj skromni vozač za kojeg kolege imaju samo riječi hvale.
"Kada bismo, pored ovoliko gužvi u gradu, čekali na svakom semaforu, pitanje je da li bismo stigli na vrijeme"
Malinić kaže da je posao težak i stresan, ali i pruža ogromno zadovoljstvo u slučajevima kada se spasi ljudski život.
"Mi nismo samo vozači, pomažemo ekipi u svemu što je u našem domenu, edukovani smo za reanimaciju, pripremu lijekova i tehničku podršku. Najbitnija je procjena, odluka i reakcija“.
Kao najveću poteškoću ističe sve veće gužve u saobraćaju na banjalučkim ulicama.
"Najteže je u saobraćaju, naročito što su sada u Banjaluci gužve od 8 do 17 sati. Grad je prepun vozila, a ima i mnogo uskih i jednosmjernih ulica“, kaže Malinić za Mondo.
Osim gužvi veliki problem su nesavjesni vozači koji se ne sklanjaju prilikom prolaska kola Hitne pomoći, iako su svi tokom obuke za vozački ispit učili kako reagovati kada naiđe vozilo sa rotacijom.
"Ne mogu reći da se niko od vozača ne sklanja, ali nam je najteže kad se to ne desi. Nekad se, dok su u koloni, previše približe vozilu ispred, pa onda nemaju ni prostora da se sklone. Zato apelujem na vozače, da ukoliko naiđu na veliku gužvu i kolonu odmah vozilo sklone što više u stranu, jer postoji velika mogućnost da se nešto desilo i da će biti potreban prolazak da li hitne, vatrogasaca ili policije", navodi naš sagovornik.
Tokom intervencije snalaze se kako znaju i umiju. U poslu u kojem brzina reakcije znači spašen život, vozilima Hitne pomoći na semaforu zakonski nije dozvoljeno da prođu kroz crveno svjetlo, a koliko brzo će voziti i kako će se snaći, procjenjuju sami, u zavisnosti od uslova na putu i stanja pacijenta. Malinić priznaje da se u žurbi čine i prekršaji.
"Kroz crveno se ne smije proći i tamo gdje su kamere mi ne prolazimo, a tamo gdje ih nema, rizikujemo i na sopstvenu odgovornost i prolazimo gdje možemo, jer kad bi pored ovoliko gužvi u gradu čekali na svakom semaforu, pitanje da li bismo stigli na vrijeme. Tada ljekar određuje brzinu vožnje u skladu sa povredama, jer tamo gdje su lomovi, ili npr. povrede grudnog koša, mi idemo pod rotacijama ali polako, jer su ceste neravne“, rekao je Malinić i dodao da zbog toga nekad ljudi i drugi vozači misle "da se zezaju".
A u ovom poslu zezanja nema. Malinić i dalje pamti brojne intervencije, a najteže mu pada kada su pacijenti djeca.
„Najgore je kad su u pitanju djeca. Znalo mi se desiti da, kada već stignemo na kliniku i vidim teške povrede, suze same krenu. Ima tu dosta primjera, pamtim i kada smo prevozili djecu koja su povrijeđena u požaru. Opet, s druge strane, sjećam se i jednog slučaja kada se žena porodila na stepeništu. Sestra i ja smo otišli i sve je uspješno završeno i za majku i za bebu“, navodi Malinić.
Prisjetio se i intervencije u kanjonu Vrbasa kada su zajedničkim snagama sa vatrogascima spasili život.
„To je bio veoma strm, nepristupačan teren, a pacijenta je trebalo prvo imobilisati, a onda i iznijeti do vozila. Tada su vatrogasci izvlačili i nas i pacijenta na nosilima.“
Malinić smatra i da uprkos požrtvovanosti tima Hitne pomoći, banjalučkoj službi nedostaje još vozila zbog veličine teritorije koju pokrivaju.
„Mi sada imamo tri vozila (u smjeni), koja najčešće mogu podmiriti broj intervencija, ali kada su teške nesreće, koje su još i daleko, onda izađu sva tri vozila i Služba hitne pomoći mora čekati da se oni vrate. Mi pokrivamo veliki dio teritorije, vozilo kad ode na Manjaču nema ga najmanje sat vremena“, kaže Malinić i naglašava da bi rješenje moglo biti formiranje još jednog punkta Hitne pomoći sa dodatna tri vozila.
(Mondo)
