Ispod odrpane odjeće malih uličnih prosjaka često se kriju stravični ožiljci od šibe, kaiša, lanaca.
Mlada žena s bebom u naručju koja vas presretne na ulici i moli za koju paru često je i sama maloljetna, godinama seksualno i fizički zlostavljana, a beba je možda iznajmljena ili kupljena s namjerom da izazove vaše sažaljenje.
Ponekad samo nezainteresovano prođemo, ponekad im dobacimo "Nađi neki posao", a ponekad im damo neki sitniš, uglavnom da umirimo sopstvenu savjest.
Zatim odemo, zaboravljajući na njih, nesvjesni da smo postali prećutni saučesnici u jezivom zločinu - trgovini i eksploataciji djece. Svaki socijalni radnik može da vam ispriča na desetine priča ove djece, koje će vam pomoći da zamislite koliko tuge, nemara, zlostavljanja, nesreće i nemoći može da se sažme u samo nekoliko godina rada s djecom sa ulice.
Jedna djevojčica je sa 12 godina bila primorana da zasnuje vanbračnu zajednicu sa četiri godine starijim dječakom. I ne samo to, bila je primorana da stupi u seksualne odnose sa ocem tog dječaka. I da svaki dan ide na ulicu, često i u gradove po nekoliko stotina kilometara udaljene od mjesta gdje je živjela.
Dvoje male djece tri dana su lutali po šumi bježeći od nasilnika. Socijalni radnici s kojima su razgovarali kada su pronađeni bili su prvi ljudi koji su ih pitali jesu li gladni.
Prljava, neuhranjena, neadekvatno obučena djeca natjerana da se ponašaju i izgledaju što gore, kako bi izazvali što više sažaljenja, su izvor novca za ljude koji stoje iza ovog dobro organizovanog kriminalnog poduhvata.
Jedno dijete tokom obilaska kafića može za dan da naprosi između 30 i 40 KM. Vikendom uveče, dnevna zarada može da dosegne i cifru od 150 KM, a na vašarima i raznim narodnim veseljima djeca svom izrabljivaču donesu i do 1500 KM!
Ova djeca često spavaju na ulici, u napuštenim objektima bez struje i vode, nemaju nikakve higijenske navike, jedu šta imaju i kad imaju, nemaju pozitivan odnos prema autoritetu i postavljanju pravila...
U najvećem broju slučajeva radi se o romskoj djeci, ali nije pravilo da samo mali Romi prose. Za njihovu nesreću krive su osobe koje zarađuju na njima, ali ni odnos društva ni predrasude koje su još uvijek jake - ne pomažu.
Svako od nas je više puta čuo nekog kako kaže "Ciganska posla", "Oni vole tako da žive", "Njima je u krvi da budu skitnice". Povezivanje kriminala sa nekom kulturom ili običajima je pogrešno i najviše šteti onima koji nisu ništa krivi - djeci. Osim "običnog" svijeta, i pojedini profesionalci problem prošenja vezuju za Rome i smatraju da je to "normalno za njih" i da je zbog toga problem nerješiv. Ali, zakon je taj koji određuje pravila i koji je iznad kulture i običaja, a taj zakon je isti za sve nas.
Ipak, reakcija građana i institucija je drugačija ukoliko se ne radi o romskoj djeci.
Kako bi sistemski riješili problem, 2005. godine banjalučki Centar za socijalni rad je u saradnji sa Udruženjem "Nova generacija" pokrenuo prihvatnu stanicu za djecu zatečenu u skitnji i prosjačenju, jer je u to vrijeme u gradu na Vrbasu bilo zaista mnogo djece koja prose. Za sat vremena u kafiću prišlo bi vam najmanje troje ili četvoro različite djece.
U devet godina, mnogo se toga promijenilo na bolje. Uspostavljena je čvrsta saradnja sa lokalnom policijom, uloženo je mnogo truda da djeca koja su zbrinuta u prihvatnom centru dobiju dokumente, bez kojih nisu mogli da ostvare bilo kakva prava, a uspostavljena je i saradnja sa Udruženjem Roma "Veseli brijeg". Kroz prihvatnu stanicu prošlo je oko 3000 mališana, od kojih je dobar dio bio žrtva trgovine ljudima. Najveći dio njih uključen je u školski sistem, adekvatno su zbrinuti i imaju osnovne uslove za život.
Direktorka Udruženja "Nova generacija" Maša Mirković kaže da se svijest kako građana tako i profesionalaca polako mijenja.
"Kada smo 18. oktobra, na Evropski dan borbe protiv trgovine ljudima, organizovali kampanju, naišli smo na odličnu saradnju građana. Svi ljudi kojima smo se obratili da u svom kafiću postave promotivni plakat su nam izašli u susret. Neki su podržali akciju i na druge načine, skrenuvši nam pažnju na stvari koje su sami zapazili, ispričali nam svoja iskustva, a i na štandu na Trgu Krajine naišli smo na razumijevanje i interesovanje građana. To je svakako pokazatelj da se na ovaj problem ipak obraća pažnja, ali i dalje je malo teže motivisati građane da prijave policiji kad naiđu na dijete koje prosi", kaže Mirkovićeva i ističe da je ovo zajednički problem svih nas i da zajedno treba da ga rješavamo.
Iako je stanje u glavnom gradu Srpske mnogo bolje nego prije jedne decenije, problemi i dalje postoje.
Statistika pokazuje da je u najvećem broju prijavljenih slučajeva dječijeg prosjačenja, riječ o djeci koja su dovedena iz drugih gradova BiH - uglavnom iz Mostara, Tuzle, Zenice, Sarajeva, Modriče, Bijeljine, Brčkog. Dešavalo se da socijalni radnici iz gradova iz kojih su djeca došla u Banjaluku neće da se jave na telefon, ili se jave, ali neće ništa da preduzmu, ili kažu: "To su ciganska posla!".
Policija djecu sa ulice dovede uglavnom u prihvatnu stanicu, gdje se djeca okupaju, riješe vaški, da im se čista odjeća, nahrane ih i puste da se odmore. Njihovi podaci šalju se Centru za socijalni rad, koji dalje odlučuje šta će biti s njima. Na početku, u prihvatnoj stanici djeca su mogla da ostanu samo od 5 do 7 dana, ali izgradnjom sigurne kuće za djecu omogućeno je da po potrebi ostanu koliko god je neophodno. Poneko od njih ostane i tri mjeseca, čak i duže. Postoji mogućnost da idu u školu iz sigurne kuće, da se uključe u različite aktivnosti...
Mnogo djece je sklonjeno sa ulice, oni čekaju usvajanje ili su u hraniteljskoj porodici, ili nekoj vrsti institucionalnog smještaja. S druge strane ima djece koja u prihvatnu stanicu dolaze nekoliko puta godišnje i to je dokaz da sistem ne funkcioniše kako treba.
"Najvažnije je da djeca steknu povjerenje, a nakon što nekoliko puta prođu taj začarani krug: ulica - policija - smještaj - ulica, oni izgube povjerenje i nadu da će se nešto promijeniti. Što je dijete starije, to se teže mijenja, a ako u tim uslovima uđe u adolescenciju često počne da se bavi nekim drugim kriminalnim radnjama. Toj djeci je teško pomoći i značajno im se smanjuju šanse da ostvare normalan i pošten život", kaže Maša Mirković.
Djecu sa ulice na prošnju navedu ili roditelji, ili rođaci, a ponekad ih baš oni prodaju ili iznajme nekome drugom, da za njega "rade". Poznati su slučajevi organizovani kao pravi porodični biznis - dvojica braće i njihove žene imaju 15oro djece, koju svaki dan stave u kombi, odvezu na strateški odabrana mjesta, gdje djeca prose cijeli dan, a oni se uveče vrate po njih i naravno, zaradu koju su ostvarili.
Kazne za ova nedjela su, slažu se socijalni radnici, premale u odnosu na njihovu težinu. Ali, tu je i problem prikupljanja čvrstih dokaza, a sporan je i način na koji naše zakonodavstvo prepoznaje problem prosjačenja.
Mnogo je fizički i seksualno zlostavljene djece među malim prosjacima. Spektar zlostavljanja kreće se od prodaje "nevjeste" do brutalnog fizičkog kažnjavanja, koje je skoro pa karakteristično za svaki slučaj. Batinama eksploatatori djecu plaše, kontrolišu i ucjenjuju.
I zato, naredni put kada vas na ulici neko dijete zamoli za neku paru, pozovite policiju. Pitajte dijete je li gladno, kupite mu hranu, ili mu, ako je hladno, poklonite neki komad odjeće.
Nadležni apeluju da ne odustanete u slučaju da policija ne može odmah da reaguje. Većina ljudi koji zajedno rade na ovom problemu ističe odličnu saradnju sa Centrom javne bezbjednosti.
Eksploatacija i zlostavljanje djece su problem cijelog društva i svi zajedno treba aktivno da učestvujemo u njegovom rješavanju.
