Pogledate li oko sebe, shvatićete da je svijet u kome živimo i dalje svijet kojim vladaju muškarci.
A ipak, uspješne žene na odgovornim pozicijama kojih je sve više, elegantno ruše tu predrasudu i svaka na svoj način grade bolji svijet za sve današnje djevojčice, a buduće pravnice, doktorke, arhitektice, političarke, majke i supruge.
Interni revizor Gradske uprave Banjaluka Branka Savić je jedna od tih žena. Iako kaže da sebe ne vidi kao feministkinju, sigurni smo da svojim primjerom mnogo doprinosi imidžu uspješne i savremene Banjalučanke.
Porazgovarali smo sa Brankom o njenom poslu u Gradskoj upravi, o kulturi, medijima i umjetnosti, ali i mladim ljudima s kojima radi. Funkciju internog revizora Branka Savić obavlja od 2008. godine. O svom poslu i izazovima koje nosi kaže:
„Interni revizor obavlja savjetodavne, konsultativne i poslove kontrole trošenja budžetskih sredstava. Ti poslovi imaju i svoju ljepotu, ali nose sa sobom i određene teškoće. U ljudskoj je prirodi da niko ne voli da bude kontrolisan, pa kad neko čuje za reviziju i kontrolu odmah pomisli da ste tu da tražite greške. S obzirom da ja ovaj posao radim već dugo, moji saradnici su se navikli na mene i shvatili da nije riječ samo o greškama.
Moj posao je da pomognem da se poveća finansijska disciplina, da se pobrinem da se svi budžetski korisnici drže propisanih pravila, ali i da se napravi prava regulativa – da imaju normativna akta i sve pravilnike, jer se radi o novcu građana. Zakon o internoj reviziji za javni sektor donijet je nešto poslije Zakona u reviziji u bankama i javnim preduzećima i primijenjuje se od 2008. godine. Ja sam i prije toga radila u Gradskoj upravi, na koordinaciji uvođenja trezora u grad Banjaluku, a bila sam i šef izvršenja budžeta.“
Na pitanje šta joj u ovom poslu lično pada najteže, kaže:
„Prigovori koje ponekad dobijemo, kada ljudi pitaju: 'Kad vi to tako dobro kontrolišete, kako se onda desi ovo ili ono?'. Interni revizor niti može vidjeti sve greške, a ne može nikoga ni prisiliti da ispravi sve greške, naprosto ne postoje adekvatni mehanizmi za to. Uprkos tome, smatram da smo napravili velike pomake naprijed – uspostavljen je sistem trezora, uspostavljena je kontrola trošenja budžetskih sredstava. I kad se dogodi greška, mi intenzivno radimo na njenom ispravljanju“, ističe naša sagovornica.
Savićeva kaže da o sebi ne razmišlja kao o feministkinji, jer ljude ne sudi po tome da li su muškarci ili žene.
„Nisam neki izričiti borac za ženska prava, jer u svakom poslu ima dobrih i loših ljudi, koji su vrijedni ili manje vrijedni. Ali moram priznati da ponekad postoje predrasude i čini mi se da da ljudi kad me vide pomisle 'Šta ima ona mene da kontroliše, šta ima neka tamo žena da mi se miješa u poslove, a ja sam, zaboga, rukovodilac'. Meni to daje još više snage da svoj posao obavim kako valja.
Ponekad je izazov baviti se ovim poslom u tradicionalno muškom svijetu. S druge strane, ponekad ima i prednosti. Žene su po prirodi analitične, pa im je logičnije da ulaze u srž problema. Žene su te koje će, prije nego muškarci, pregledati stotinu propisa dok ne pronađu odgovarajući. U prirodi je žene da bude sistematična. Osim toga, žene imaju urođenu blagost, koja je dragocjena u situacijama kada „elektricitet poraste“.
„Moram da priznam da sam svih ovih godina imala podršku rukovodstva grada, bez koje ne bih mogla da dobro radim svoj posao. O tome govori i priznanje glavne službe za reviziju da posao interne revizije obavljam kako treba. To i činjenica da je u prirodi je žene da smiri situaciju kada je to potrebno mi je pomoglo da teret ovog posla sve ove godine nosim prilično uspješno“, ističe Savićeva.
Za ekonomiste kažu da su racionalne osobe koje čvrsto stoje na zemlji, ali i da često zapostavljaju segmente koje je teže „izraziti brojevima“.Za našu sagovornicu ovo ne važi.
„Ja jesam čovjek koji čvrsto stoji na zemlji, ali sam i majka, imam sina od 25 godina i to mi je najdraža uloga. Vaspitanje i odgoj dobrog čovjeka stavljam iznad svega ostalog. Iza revizora koji kontroliše poslovanje krije se i duša koja poštuje i voli dobre knjige, predstave, muziku. Mnogo volim da čitam, a Meša Selimović je moj omiljeni pisac. Knjigu „Derviš i smrt“ čitala sam nebrojeno puta, u različitim periodima života. S jednakom strašću volim i Andrića, posebno knjige „Na Drini ćuprija“ i „Znakovi pored puta“.
Rado se vraćam Tolstoju i Dostojevskom, a nisu mi strani ni savremeni bestseleri, jako mi je interesantna Vesna Dedić na primjer. Inače, član sam biblioteke, pa me članovi porodice i prijatelji u šali prozivaju kako me tamo najčešće sreću. Knjiga je moja velika strast, a volim i pozorište i pratim sve predstave u Narodnom pozorištu RS.“
Za ovu ustanovu kulture Savićeva ima samo riječi hvale.
„Ansambl našeg pozorišta obavlja dobar posao, rade i bore se u uslovima krize i besparice, skučenog budžeta za kulturu, ali to je realnost svih nas. Moglo bi to još bolje kada bi bilo više sredstava. Predstava koja mi se izuzetno dopala je „Mrešćenje šarana“. Uvijek aktuelna priča, čak sam se prepoznala u jednoj od uloga, a gledala sam je dva puta do sada. „Gospođu ministarku“ sam gledala desetak puta, jer je toliko dobra da joj se uvijek vraćam. Voljela bih da u naše pozorište češće dolaze gostujuće predstave iz velikih gradova u regionu, mimo Teatar festa, na kome sam takođe redovan gost“, istakla je.
O osnivanju banjalučke opere, ali i baleta priča se već neko vrijeme. Kritičari ove ideje nisu baš optimistični da grad na Vrbasu ima publiku za to, ali Branka misli drugačije.
„Na premijerama predstava pozorište je uvijek puno, a sjetite se, kada je igrala opereta, tražila se karta više. Ljudi nisu imali ništa protiv ni da je stojeći odgledaju. Osim toga, u razgovoru s mladim ljudima, sve češće čujem da i oni žele da imaju priliku da vide operu ili balet ovdje. Ja sam rođena, odrasla i školovala se u ovom gradu, sve moje najljepše uspomene vezane su za njega i jako bih željela da ga obogatimo i tim sadržajem. Sigurna sam da u Banjaluci postoji publika i za to.“
Kako svi zajedno možemo da doprinesemo boljem stanju na domaćoj kulturnoj sceni?
„Kada razmišljam o tome, često se sjetim se vremena kada sam ja bila srednjoškolac, a kasnije i student, i kada smo imali godišnju pretplatu za pozorište. Studenti i đaci su imali popuste, ali su nas podsticali da posjećujemo kulturna dešavanja. Tim podsticanjem razvili smo naviku njegovanja kulture i umjetnosti. I sada bi trebalo na sličan način uticati na mlade ljude da steknu naviku da odlaze na koncerte, predstave, izložbe ili promocije“, istakla je Savićeva.
„Smatram da je učenje mladih ljudi nečemu najveća stvar koju čovjek može da ponudi. Ja se prema mojim studentima uvijek odnosim i kao prosvetni radnik, bez obzira što je riječ o fakultetu i što među studentima imam i odrasle ljude koji su kasnije počeli da studiraju. Predavanje i rad sa studentima je moja strast još od kad sam i sama studirala i jako mi je drago što danas imam tu privilegiju da se bavim time. Jako je važno da profesorima i praktično iskustvo iz predmeta koji predaje.
Uz poštovanje ljudima koji su cijeli život proveli za katedrom, smatram da ćete teško nekom predstaviti kako stvari izgledaju u praksi, ako sami niste radili to o čemu predajete. To iskustvo je velika prednost, jer tada tačno znate o kojem praktičnom problem je riječ. Mislim da je naklonost mojih studenata odatle potekla. Odnos s njima uvijek pomalo posmatram i iz ugla roditelja, a osim toga, mladi ljudi su ti koji najrealnije ocjenjuju one od kojih uče. Oni prepoznaju ljubav i naklonost, ali i stručnost i otud mi je njihova naklonost veliki kompliment.
Ja na svakog od njih gledam kao na svijet za sebe, svi se oni nose sa problemima s kojima se nosi i moj sin. Često se desi da ostanem s njima i razgovaramo o životu i problemima, a i ja od njih mnogo štošta naučim“, dodala je naša sagovornica.
O generacijskim razlikama Savićeva kaže:
„Nova generacija ljudi odrastala je uz internet, društvene mreže, a oni, za razliku od moje generacije, posjeduju određenu jednostavnost s kojom se nose s problemima. Mi smo idealizovali svijet, a oni su pragmatična generacija. Ipak, i oni su, kao i mi, u duši ranjivi i senzibilni ljudi. I slobodno mogu da kažem da su, u najvećem broju slučajeva, dobri ljudi, uprkos vremenu u kome su rođeni, uprkos svemu. A drago mi je što vidim da i danas studenti vole i dobru knjigu i dobru muziku i da su sačuvali prave vrijednosti.“
Branka kaže da bi voljela da se mladi ljudi češće druže s knjigom, nego sa Facebookom. „Porazi me količina prostih komentara koje vidim na društvenim mrežama. Umjesto toga, treba da njegujmo civilizovanu diskusiju i konstruktivne rasprave o različitim stvarima, čak i kada ne dijelimo mišljenje drugih. Smatram da kao društvo moramo da njegujemo kulturu dijaloga“, naglasila je.
Govoreći o kulturi dijaloga, nismo mogli a da ne pomenemo medije i upitamo je koliko prati rad novinara i šta misli o našem radu.
„Pogledam vijesti na televiziji, političke emisije, ali volim i dobar film. Uz dužno poštovanje novinarskoj profesiji i želji novinara za istinom, čini mi se da nam se često serviraju stvari koje nisu provjerene ili istinite. Zaboravlja se važnost provjere izvora i informacije i novinari često ne štite svoje čitaoce, gledaoce ili slušaoce od neprovjerenih ili netačnih vijesti. To je vjerovatno rezultat opšteg stanja u društvu i srozavanja vrijednosti.
Ipak, znam da posao novinara nije lak, i sigurna sam da se susrećete sa velikim preprekama. Shvatam i da je komercijalni segment tog posla jako važan i da valja naći način da se vijesti prodaju, ali bih voljela da u novinama češće čitam dobre vijesti. Želim više priča o dobrim đacima, studentima, dobrim komšijama, zanatlijama, dobrim majkama, vaspitanoj djeci. Umorni smo od crne hronike i skandala“, kaže Branka Savić na kraju razgovora za naš portal.
