Srebrenica je danas za mnoge grad duhova. Nekada bogata čaršija je živjela "punim plućima", a danas se u nju vraćaju samo rijetki.
Povratnici se vraćaju pod stare dane da umru u svojim prijeratnim domovima. Nakon njihove smrti vrata kuća se zaključavaju. Poneko svjetlo još uvijek gori u gradu kojeg stanovnici zovu "staračkim domom". Tišina postaje još sablasnija kada se spusti noć nad ovim gradom. Tada se čuje samo lavež pasa....
Opština Srebrenica se prostire na oko 527 kilometara kvadratnih. Prema nekim podacima na području opštine od 37.000 stanovnika, koliko je bilo prije rata, danas živi oko 7.000, dok drugi kažu da je taj broj znatno manji. Postoji veliki broj teško dostupnih mjesta pa je tokom zime u ovoj opštini i znatno smanjen broj stanovnika. Svi pričaju o Srebrenici kao gradu u kojem je počinjen genocid, ali malo je onih koji istinski pomažu građanima, koji uprkos svemu, žele da žive u svom gradu. Malo je investicija i podrške za povratak i život koji je prije više od 20 godina bio mnogo lakši i ljepši.
Želja stanovnika je da Srebrenica bude ponos, jer, kako kažu, ona to zaslužuje. Međutim, Srebrenica danas izgleda kao grad duhova. Nekada bogata čaršija danas nema ni mesnicu, pekaru, butik, obućara, mjesta za omladinu…
Uprkos svemu tome, načelnik opštine Srebrenica Ćamil Duraković poručuje da Srebrenica "nije mrtav, ali se može reći da je zaboravljen grad".
"Ovdje se život odvija i nakon 11. jula. Ako bismo da suštinski pomognemo ljudima koji ovdje žive i nakon 11. jula onda rijetko viđam one koji su iskreni u svojim namjerama", priča Duraković koji smatra da je Srebrenica u žiži domaće, ali i svjetske javnosti uglavnom tog datuma nakon čega biva zaboravljena.
Kako kaže, oni koji žive u Srebrenici svakodnevno rade na tome da poprave način života u ovom gradu.
"I u ovom stanju u kojem jesmo mogu reći da u odnosu na druge opštine u istočnom dijelu BiH, Srebrenica se može pozicionirati na najbolje mjesto u smislu kako je tekao povratak", naglasio je Duraković.
Od ukupnih 37.000 stanovnika, koliko je nekada živjelo na području opštine Srebrenica, danas živi oko 7.000. Od tog broja gotovo 50 posto su Bošnjaci, a 50 posto Srbi. Stepen nezaposlenosti je visok ponajviše zbog toga jer je tokom rata ubijena generacija onih koji su trebali nositi društvene procese. Majke sa djecom su ostale prepuštene same sebi. Uništena je infrastruktura, ljudi, poslovi i sve ono što je bilo dio života. Sve je bilo na nuli. Opština se obnavlja, ali jako sporo.
"Imamo neki potencijal mlađih generacija koje se rađaju i koje će se rađati bez obzira na sve otežane okolnosti", pojašnjava načelnik Duraković.
Kako kaže, postoji neki pokazatelji da se ide ka boljem, povećan broj djece, neka nova zaposlenja, ali naravno da to nije dovoljno. To je samo pokazatelj da u Srebrenici postoji kakav-takav život.
"Treba nam nekih 500 godina da obnovimo sve kuće na području opštine", poručuje Duraković rekavši da je u ovoj opštini tokom agresije na BiH porušeno oko 6.000 kuća.
"Nijedna opština u BiH nije izgubila više ljudi i infrastrukture u ratu. Sva sela su popaljena, sve kuće su porušene, uništene sve industrijske zone", istakao je Duraković.
Otvoreno nekoliko firmi, ali nedovoljno
Na području opštine Srebrenica posljednih godina otvoreno je nekoliko firmi, među kojima su Prevent i Alma Ras, međutim, to svakako nije dovoljno jer je u ovim firmama zaposleno tek nekoliko stotina ljudi. Duraković je mišljenja da bi povratak mladih ljudi u Srebrenicu bio mnogo veći ukoliko bi imali zaposlenje.
Na području opštine Srebrenica postoji veliki broj sela koja su od centra udaljena i više od 50 kilometara. Veoma teško dolaze do grada. Postoji jedna ili nijedna autobuska linija. Posebno je teško za djecu, koje je jako malo u tim selima. Nekada su u većini većih ruralnih područja postojale područne škole kojih danas nema jer ne postoji dovoljan broj djece koja bi pohađala nastavu.
Amela Hadžić, pomoćnik direktora Prve osnovne škole Srebrenica ističe da je prije nekoliko dana završen upis za školsku 2015/2016. godinu te da je upisano ukupno 55 prvačića za Prvu osnovnu školu, koja podrazumijeva centralnu školu, Područnu školu Potočari i sedam područnih odjeljenja.
"Imamo mnogo područnih odjeljenja, ali vrlo malo učenika. Kompletan taj teren pokriva 55 prvačića. Prošle godine smo imali 55 prvaka što znači da smo ove godine dobili još jednog učenika. Posljednjih godina taj broj se povećavao za jednog ili dva učenika što i nije veliki broj obzirom da je veliki teren", ispričala je Hadžić.
Podsjetila je i na prijeratni period kada je u školskoj 1991/1992. godini škola imala 1.333 učenika, a sada 415.
"To je velika razlika. Ono što je do sada bio problem jeste nezaposlenost roditelja i odlazak negdje drugo. Imamo djecu srpske i bošnjačke nacionalnosti. Funkcionišemo dobro", poručila je Hadžić. Ova škola radi samo u jednoj smjeni.
Filmovi u kinu s DVD-a
Direktorica Kulturnog centra Srebrenica Amila Efendić je na poziciji od 2006. godine, a tvrdi da u ovom gradu, ipak, postoji nekakav kulturni život.
"Što se tiče kulturnog života u Srebrenici ne možemo reći da ga nema. Ima kulturnih događaja, u ljetnom periodu malo više", ispričala je Efendić. Kulturne manifestacije postoje, ali građani i nisu posebno zainteresovani.
U Srebrenici postoji kino sala, ali nemaju registrovano kino. Također, nemaju ni projektor za filmsku traku nego se filmovi, kada ih bude, puštaju preko DVD-a. Interesovanje građana zavisi od kulturnog događaja. Efendić ističe da u Srebrenici uglavnom živi starija populacija stanovništva koja i nije baš zainteresovana za kulturu.
Veljko Petrović, šef Biroa za zapošljavanje Srebrenica kaže da u Srebrenici trenutno ima 1.749 privremeno nezaposlenih lica.
"Od ukupnog broja 1.749 privremeno nezaposlenih lica 1.224 je privremeno nezaposlenih lica koji aktivno traže zaposlenje, a ostalih 525 se prijavilo zbog ostvarivanja nekih drugih prava", ispričao je Petrović. Ukupno na području opštine Srebrenica živi 1.950 građana.
"Na evidenciji Biroa za zapošljavanje ima 50 visokoobrazovanih osoba. Godišnje se zaposli oko 200 ljudi. Unazad dvije-tri godine, otvaranje novih fabrika je uticalo na smanjenje broja nezaposlenih", dodao je Petrović.
Moja Srebrenica umire, u mojoj Srebrenici nema života
Građani Srebrenice žive zajedno, vjera im, kako kažu, nije problem. Jedini problem stvara politika. Vesna Mustafić se 2000. godine vratila u Srebrenicu.
"Mislim da je prije pet godina ovdje bilo daleko ljepše. Nekako je bilo puno više ljudi. Svake godine je sve manje ljudi što je najveći problem jer gradove čine ljudi. Srebrenica, imam osjećaj, kao da je neki starački dom u koji dolaze ljudi da bi zadovoljili svoju dušu na kraju svog života", ispričala je Mustafić.
Kada umiru stariji građani, koji su se vratili, Mustafić kaže da se kuće zatvaraju i u njima više nikoga nema. Prema njenim riječima, jedina želja joj je bila da Srebrenica ponovo živi, ali ta nada iz dana u dan nestaje.
"Otvaraju se neka radna mjesta, ali sve je to tako malo. Za Srebrenicu smo odgovorni svi. Ove godine se obilježava 20 godina od genocida u Srebrenici. Da li se svi stidimo onoga što ćemo vidjeti? Prazan grad, nezaposlene ljude bez osnovnih uslova za život", poručuje Mustafić.
Ističe da u Srebrenici nemaju ni mesnicu, pekaru, butik, obućara, kino, diskoteku za mlade ljude… Mladi ljudi nemaju gdje izaći. Dakle, nema ništa što bi privuklo mlade da žive u ovom gradu.
"U mojoj ulici, koja je nekadašnje šetalište za banju Guber, a koja je bila jedna od najljepših ulica u Srebrenici, živi jako malo ljudi. Uglavnom su to po jedna ili dvije osobe, stare. Zaista, naveče kada pogledate i vidite ugašena svjetla, nije lijep osjećaj", naglašava Mustafić. Poručuje da u kući drži sliku Srebrenice koju ona pamti…
"Ljudi koji su preživjeli zaslužuju bolje", dodaje Mustafić. Stanovnici Srebrenice poručuju da su se ljudi u ovom gradu pozabavili svojim problemima, siromaštvom…
"Moja Srebrenica umire, ovdje nema života. U mojoj ulici su prazne 62 kuće. Ovo je grad duhova. Narod živi veoma teško", poručio je Srebreničanin Hakija Meholjić.
Prema njegovim riječima, danas u gradu Srebrenici živi oko 1.000 stanovnika. Među stanovnicima, kako kaže Meholjić, ima mnogo gladnih. Pojašnjava da o Srebrenici odlučuju ljudi koji ne žive u ovom gradu. Ističe da uglavnom dolaze kada su izbori ili kada je rađen popis stanovništva, a nakon toga odlaze u mjesta gdje žive i njih ostavljaju da se bore sa onim što su izabrali. Poručuje da stanovnike u Srebrenici puste da odlučuju o životu u ovom gradu.
"Svaki dan ljudi žele samo da odu. Ovo je jad i čemer. Kajem se što sam se vratio", naglašava Meholjić. Dodaje da prije rata nije poznavao osobu koja u Srebrenici nije radila.
Dvadesetjednogodišnjeg Sadika Hasanovića smo zatekli na fudbalskom igralištu Guber. U Srebrenici je godinu dana i, kako kaže, u klubu ima i Srba i Bošnjaka.
"Omladine ima, ali ne toliko da se ovdje zadržavaju. Idu za boljim životom. Vrijeme provodimo treniranjem i sportom", poručio je Hasanović. Dodao je da imaju jedan kafić u kojem mogu da popiju kafu.
"Kod nas je sport na prvom mjestu i kada se ovdje dođe zaboravljaju se svi problemi i sve što se desilo", ispričao je Hasanović.
Mile Nikolić u Srebrenici živi cijeli svoj život.
"Život u Srebrenici nije bio nikad gori ni crnji kao u ovih posljednjih deset godina. Smijem garantovat životom da na cijeloj opštini ne živi više od 4.000 stanovnika", ispričao je Nikolić. Nezaposlen je i radi, kako kaže, na crno.
"Ne vidim perspektivu u ovoj Srebrenici. Omladina odlazi jer nema posla", poručio je Nikolić.
