Djeca u Republici Srpskoj sve više se boje poplave - taj strah je odmah iza "univerzalnih strahova" od zmije i mraka.
Strah od poplave posljedica je neposredne izloženosti stresovima visokog intenziteta tokom prošlogodišnjih poplava, pokazuju rezultati istraživanja objavljeni u publikaciji "Psihosocijalna podrška djeci i porodicama nakon prirodnih katastrofa".
Istraživanje je provedeno kroz radionice na 1.067 crtanih i pisanih radova djece uzrasta od osam do 14 godina iz 53 škole u Srpskoj.
Djeca su navodila da strahuju od toga da će im voda ući, ili ponovo ući u kuću, da će im se kuća srušiti zbog klizišta, kao i da će im voda odnijeti neku blisku osobu, a pojedina djeca imaju i košmare u vezi sa poplavama.
Ovi strahovi su zasnovani na realnim događajima - bilo da su ih djeca lično doživjela ili su im bila svjedoci, bilo da su gledali putem medija, tako da i mališani koji nisu bili direktno ugroženi poplavom navode strah od poplave kao veliki strah.
Predsjednik Društva psihologa Republike Srpske Dijana Đurić kaže Srni da je stres dio života, pa je normalno da se neko vrijeme osjećaju posljedice u vidu opšte napetosti, problema sa spavanjem, stalnog razmišljanja o događaju, kao i uznemirenosti u situacijama koje podsjećaju na to iskustvo.
Ona navodi da od predispozicija ličnosti zavisi kakve će posljedice ostaviti to iskustvo jer ista situacija može izazvati različite reakcije.
"Ukoliko su roditelji ili druge značajne osobe u stanju da djeci pruže osjećaj sigurnosti i da normalizuju situaciju, djeca će ih lakše prebroditi.
Ali, ukoliko odrasli nisu u mogućnosti da to pruže, pokazuju strah, panično ponašanje i nisu u stanju da brinu o djeci, djeca će se osjetiti nesigurnom i nezaštićenom, što može ostaviti trajnije posljedice", upozorava Đurićeva.
U situacijama prirodne katastrofe, kao što je poplava, važno je blagovremeno reagovati i preventivno spriječiti nastanak psiholoških problema tako što će se djeca usmjeriti na konstruktivne načine suočavanja sa stresom.
Đurićeva objašnjava da su u radionicama djeca podsticana da prepoznaju strahove, da ih izraze i sa njima se suoče i to se pokazalo kao efikasan način podrške djeci iz poplavljenih područja jer je subjektivno osjećanje stresa smanjeno nakon učešća u radionicama.
Ipak, kod djece koja su prije radionica imala posebno izražen stres nije došlo do njegovog smanjivanja, pa psiholozi smatraju da postoji određen broj djece za koju bi trebalo dodatno organizovati psihološku podršku u vidu individualnog rada.
Đurićeva navodi da je najbitnije razviti svijest o potrebi očuvanja mentalnog zdravlja, kao i prevazilaženja predrasuda o potrebi psihološke pomoći, jer se svi ljudi mogu naći u kriznim situacijama.
"To nije znak mentalne bolesti ili poremećaja, nego mentalnog zdravlja, težnje za razvojem vlastite ličnosti i unapređenjem kvaliteta života, na šta svaki pojedinac ima pravo", zaključuje Đurićeva.
Radionice sa djecom dio su aktivnosti projekta "Jačanje institucionalnih kapaciteta za pružanje psihosocijalne podrške djeci i porodici u područjima pogođenim poplavama".
NJihov realizator je Društvo psihologa Srpske u saradnji sa Ministarstvom zdravlja i socijalne zaštite i Republičkim pedagoškim zavodom, a uz podršku Unicefa.