Mi, rođeni '96. i kasnije, živimo u vremenu u kojem se istorija ne broji kalendarski, nego po mandatu. Šta je bilo prije Dodika? Tito? Ili samo neka privremena greška u sistemu.
Mi ne obožavamo Dodika. Mi smo odrasli s njim. On nije bio lider u našim očima, već pozadina svega. Nešto što je uvijek bilo tu — kao španska serija koja se nikad ne završava. Ne pratiš je baš aktivno, ali znaš ko je ko.
Od malena su nas učili – ne uz azbuku i abecedu, već uz „ne može nam niko ništa“. Kod nas, „Ne može nam niko ništa“ nije pjesma Mitra Mirića — to je Dodikovo autorsko djelo. Pjevao je toliko puta da smo zaboravili da nije njegovo. Kao himna. Samo iskrenija.Davanje para djeci pred kamerom je kod nas vrsta folklora, a ne sumnjiva politička praksa.
U školama su se nastavnici smjenjivali, direktori i ministri dolazili i odlazili (izuzeci: Zora Vidović Petar Đokić, Nedeljko Čubrilović i Nikola Šprić), televizijski program se mijenjao — ali on je uvijek bio tu. Ponekad pjeva. Ponekad viče. Ponekad psuje. Uvijek glasan. Uvijek na vrhu.
I sad kad je stigla pravosnažna presuda — godina zatvora, šest godina zabrane političkog djelovanja, ne znamo kako da reagujemo. Ne jer ga branimo. Nego jer nikad nismo ni pomislili da on može nestati. Nije to bila opcija. Nije bilo „šta ako ne bude Dodika?“ To pitanje nije bilo na testu.
U svijetu gdje je politika reality show, on je bio glavna zvijezda. Neko ga je volio, neko ga je mrzio — ali svi su ga gledali. I slušali. I imitirali.
Svađe s Senadom Hadžifejzovićem? Klasici.
Gostovanja u Teleringu? Nedjeljna liturgija.
Helikopter u daljini? Niko ne pita šta se dešava — samo kaže: „Ode Dodik.“
Izjave koje izazivaju haos? Dio dnevne rutine.
Nismo odrasli uz ideju da politika ima više puteva. Nama je nametnut jedan – onaj koji vodi od konferencije do mikrofona. Nisu nas učili šta je pluralizam, već kako da prepoznamo kad mu nije dan. Kad mu „oni smetaju“. I šta da kažemo kad neko pita „ko je kriv?“ — odgovor je uvijek isti: stranci.
I da se razumijemo, ne plačemo za Dodikom. Samo nismo sigurni da li znamo da mislimo bez njega. Godinama je najavljivao kako ćemo se „otcijepiti“, ali evo, sada možda ide samo on. A mi – ostajemo isti. Bez muzike, bez direktnih prenosa iz Teleringa, bez onog poznatog osjećaja da, bez obzira na sve, ništa se zapravo neće promijeniti. Bez „ne može nam niko ništa“ – a nekako izgleda da ipak može.
(MONDO)
