Bivši visoki funkcioner SDS-a obrušio se na Vukotu Govedaricu. Isprozivao i ljude koji nemaju veze sa strankom.

Poslije tih emisija uslijedili su pozivi dijela novoizabranih članova Glavnog odbora, i ranijih članova tog organa, pozivi i poruke stotina članova stranke, u kojima su mi poručivali da se slažu sa mnom i da je potrebno učiniti nešto da se zaustavi privatizacija stranke i njen sunovrat. Teme tih razgovora i poruka sam kasnije uobličio i naveo u tom drugom pismu, pa to sada neću ponavljati. Ja sam sabrao ono što su mi oni govorili, usaglasio njihove mnogobrojne prijedloge na temu šta da se radi, sačinio pismeno obraćanje i poslao ga tamo gdje ga ima smisla poslati - u Glavni odbor stranke. Zašto ga je, kao i prvo pismo, opet neko od članova Glavnog odbora, a mislim da znam i ko, poslao novinarima nije beznačajno pitanje, ali je manje značajno od istine koja u njemu stoji. Ponavljam, prije nego što je izvršena gore pomenuta provokacija u listu „Blic“, a znam ko stoji iza nje, jer znam ko je na isti način godinama ranije iz stranke naručivao takve tekstove, da bi druge prvake iz Srpske demokratske stranke opanjkavao i „istjerivao na čistinu“, u javnosti niste mogli čuti niti jednu moju izjavu kojom komentarišem ili kritikujem unutarstranački izborni proces ili se miješam u njega.

Vi ste, kao i ja, nakon mog drugog pisma, putem medijskih izjava V. Govedarice informisani da je on „pročitao“ moje drugo pismo, da je on „tolerantan čovjek“, da je „za dijalog“ o unutarstranačkim temama u organima stranke i da će me „pozvati na sjednicu Glavnog odbora Srpske demokratske stranke da pojasnim stavove iz pisma“, sa kojima se inače on „ne slaže“.Odmah me pozvalo na desetine članova stranke, a među njima i dio novoizabranih i novoimenovanih članova Glavnog odbora stranke, koji su rekli da trebam doći na sjednicu. Pa da ukratko vidimo šta je od toga istina.

Prvo, sa podozrenjem sam doživio takve izjave V. Govedarice jer iz perioda prije posljednje izborne Skupštine stranke, a i od ranije, imam loše iskustvo sa njegovi izjavama o dobronamjernosti. Taj posljednji primjer vezan je za to da su prije posljednje izborne stranačke skupštine, u dobroj namjeri prema stranci, Mićo Mićić, Obren Petrović i Darko Babalj održali sa mnom jedan sastanak o unutarstranačkoj situaciji, a sve sa namjerom da me uvjere da se trebam vratiti u aktivan unutarstranački rad. Pitali su me da li bih prihvatio da dođem na sjednicu Predsjedništva stranke ukoliko budem bio pozvan, posebno imajući u vidu da moju ostavku nikada nije usvojio prethodni saziv Glavnog odbora stranke. Nakon uvjeravanja da se stranka može sačuvati od privatizacije pristao sam na njihov prijedlog. Rekli su mi da za koji dan imaju sastanak sa V. Govedaricom i da će to tražiti od njega. Poslije tog njihovog sastanka sa V. Govedaricom informisali su me da ću dobiti poziv, i da je Mićo Mićić garant da ću biti pozvan i da ću se odazvati na taj poziv. Potvrdio sam svoju odluku o dolasku i čekao poziv. Poziv nije došao, a sjednica Predsjedništva je održana.

Znajući to nisam povjerovao ni ovaj put da ću dobiti poziv na sjednicu Glavnog odbora stranke. I bio sam u pravu. Poziv kakav treba biti, sa mojim imenom i prezimenom, dnevnim redom, iz koga se vidi da je predviđena tačka dnevnog reda u vezi sa kojom sam pozvan, i na kraju potpisom onog koji poziva, ja nisam dobio. Umjesto toga službenik iz stranke pokušao me kontaktirati telefonom, a što nije uspio jer sam bio na sjednici Doma naroda, a nakon toga mi je poslao sms poruku da me je zvao da bi me on telefonom pozvao na sastanak. Svjestan da imam posla sa ljudima koji na najniže grane srozavaju stranku po svakom pitanju, pa tako i po pitanju stranačkog reda, jasno sam mu odgovorio: „Valjda te bitange znaju šta je poziv. Ime i prezime, adresa, dnevni red. Ako nemaju poštovanje prema sebi i stranci, neka nauče da postoje ljudi prema kojima moraju pokazati poštovanje“.

Pitam vas, da li se iko od vas sjeća da je u vrijeme ranijih predsjednika stranke na sjednicu Glavnog odbora bio pozivan bez pismenog poziva, sa imenom i prezimenom pozvanog, dnevnim redom i potpisom predsjednika stranke. Pa zar se to uvode maniri zbog kojih će vas uskoro na sjednice Glavnog odbora stranke pozivati zviždukom?! E, moja braćo i sestre, šta smo dočekali! Da je V. Govedarici bilo do toga da se pojavim na sjednici Glavnog odbora stranke on bi učinio ono što je obećao javno da će učiniti. Sačinio bi ispravan poziv i uputio bi mi ga na kućnu ili imejl adresu. Ipak, i pored svega toga bio sam spreman da dođem na sjednicu Glavnog odbora stranke, ali kada sam na internet stranici stranke vidio da uopšte nije predviđena tačka dnevnog reda koja bi se bavila predloženim planom za izlazak iz krize, tj. pismom, znao sam da mi se na nekoliko načina zapravo poručuje da ne postoji volja niti kod V. Govedarice, niti kod njegovih mentora, da se omogući dijalog o stanju u stranci. Nije im bilo do toga da ja dolazim na sjednicu Glavnog odbora stranke i to je V. Govedarica pokazao načinom na koji je pokušao da zbrlja zvoje javno izrečeno obećanje. Presudilo je otvoreno pitanje njegovih mentora „šta da se radi ako Ognjen dođe, pa dođe do glasanja i većina bude na njegovoj strani?“, na koje nemaju odgovor. Toliko o tvrdnji V. Govedarice da je on „otvoren za dijalog“ o unutarstranačkim pitanjima.

Drugo, o „toleranciji“ V. Govedarice. Koliko je tolerancije u pitanju najbolje pokazuje primjer iz Opštinske organizacije Gradiška koji je nastupio nakon njegove javno izrečene izjave da je „tolerantan“. Odbornika stranke Sašu Lazića V. Govedarica isključio je iz stranke zbog toga što se Lazić usprotivio privatizaciji stranke u Gradišci i guranju iz stranke poslanika u Predstavničkom domu Đorđa Krčmara. Pa, zar nije privatizacija stranke u toku? Pa zar ne pokušavaju izgurati iz stranke Đorđa Krčmara kako bi ponovo isturili svoje poltrone koji su nakon potrošenih budžetskih 100 miliona KM šutnuti kao nesposobni iz fotelja lokalne vlasti? Pa, zar se ne treba usprotiviti tome svako ko misli dobro o interesima stranke u Gradišci? Odbornik Lazić nije bio prva meta. Što bi rekli, stradao je od rikošeta projektila koji je bio namjenjen meni. Naime, 26. 06. 2017. godine hitno je sazvan sastanak sa aktivom sačinjenim od jednog broja članova novoizabranog Gradskog odbora stranke u Banjoj Luci i dijela predsjednika mjesnih odbora sa samo jednom idejom – da se donese odluka o isključenju Ognjena Tadića iz stranke ili da se uputi prijedlog višim, organima stranke da to oni učine. Nakon polemika i kolebanja odustalo se od svega toga, a V. Govedarica je očito nezadovoljan što to nije prošlo, svoj bijes iskalio na odborniku Saši Laziću iz Gradiške. Vrijeme je da se zapitamo da li se to stranka priprema za novi unutarstranački obračun ili za nove izbore i suparništvo u odnosu na režim? Kako drugačije razumjeti i to da je na sjednici Koordinacionog odbora za IJ 9 – Hercegovina više vremena bilo posvećeno tome kako da se sruši Darko Babalj iz SDS-a nego kako da se sruši Luka Petrović iz SNSD-a?

Eto dovoljno primjera iz kojih se u kratkom vremenu poslije izjave V. Govedarice vezane za moje drugo pismo, moglo vidjeti da V. Govedarica nije govorio istinu kada je javno, sam za sebe, rekao da je „tolerantan“ čovjek, da je „za dijalog“, da će me „pozvati na sjednicu“ kako bih pojasnio stavove iz pisma. Jedino što je iskreno rekao je to da se ne slaže sa prijedlozima navedenim u mom drugom pismu. Ne idu u njegovu ličnu korist, iako su od velike koristi za stranku. Međutim, nije imao hrabrosti ni to da javno kaže, jer bi javnost prepoznala da nema argumenata kojima bi opovrgao ono što je u pismu navedeno.

U nedostatku argumenata prihvatio je da drugi za njega obave prljavi posao pokušaja moje dikreditacije. Angažovao se jedan, valjda je ispravno reći medijski gangster, koji je samoliječeći se sa opijata prešao na bicikl i zbog toga zaključio da je ozdravio, te sada svako malo u svojim polusvjesnim analizama politički „likvidira“ i proglašava političkim mrtvacima čas Mladena Ivanića, čas Milorada Dodika, čas Mladena Bosića, čas mene i mnoge druge, sve čudeći se izjutra, kada se delirijum malo primiri, kako smo to mi, eto, još uvijek živi i uglavnom zdravi. I tako godinama.

Angažovalo se i jedno vrckavo spadalo iz bivše redakcije već pomenutog propalog lista „PRESS RS“, ponavljam arhineprijateljskog medija Srpske demokratske stranke, koje je u želji da za sebe obezbijedi trenutno upražnjeno mjesto stranačke dvorske lude, pokušalo desetercem da uveseli željenog poslodavca, i da mu se preporuči zajedničkom sklonošću prema tom obliku poezije, sve zaboravljajući da narečeni poslodavac ima najviše kriterijume baš kada je posao stranačke dvorske lude u pitanju, jer je i sam dugo bio na toj poziciji, i sa nje avanzovao direktno na mjesto predsjednika stranke.

Naravno, ni od njih nismo čuli bilo šta što bi osporilo navode iz mog drugog pisma. Oni su se samo bavili pokušajem da me ponize i nekako obrukaju. Nisu morali. Već sam dovoljno i ponižen i obrukan, kao i ostalih oko 50.000 članova Srpske demokratske stranke, jer nam je na mjestu predsjednika lice koje je, iako sposobno za vojsku, izbjeglo da u ratu služi Vojsku Republike Srpske i da brani otadžbinu. Što bi narod rekao, na čelu stranke nam je dezerter. Većeg poniženja i bruke za bilo kojeg člana Srpske demokratske stranke nema i sumnjam da može biti, imajući u vidu da nam mitinzi već dvadeset i dvije godine počinju i završavaju govorima da je „SDS stvorio Republiku Srpsku“, a da je „Milorad Dodik dezerter“. Time je već čuvenim brašnom TIP-500 zaprašena čitava stranka. To poniženje i ta bruka mogu se oprati samo tako što ili on neće biti predsjednik stranke ili mi, koji čuvamo obraz, nećemo biti članovi stranke. Nažalost, treće opcije nema. A i ne znam zašto bismo pravili kompromise sa takvima.

Na kraju, poštovani članovi Glavnog odbora stranke,

Sve ono što piše u drugom pismu ja sam čuo kao ideje ili od vas ili od drugih članova stranke i sastavio plan izlaska iz krize u kojoj se stranka očigledno nalazi. Pred onima koji žele da sačuvaju stranku je zadatak da zaustave njenu privatizaciju i da Srpsku demokratsku stranku vrate narodu. Mislim da sam u drugom pismu jasno opisao način na koji se to može učiniti, pa neću ponavljati. Vama je to jasno i nemam ja tu šta pojašnjavati, tako da nema ni velikih problema zbog toga što mi nije na korektan način, u skladu sa Statutom stranke i po stranačkom redu i običaju omogućeno da prisustvujem sjednici Glavnog odbora stranke. Pokušajte vi da to objasnite V. Govedarici i šačici njegovih mentora koji ga koriste kao hladnokrvno oružje za unutarstranački obračun i privatizaciju stranke, tjerajući iz stranke svakoga ko ima ugled kod naroda i ko ne želi da se slijepo povinuje privatizaciji stranke. Njihova taktika je to da koristeći se slavnim imenom stranke drže pod emotivnom ucjenom članstvo stranke i da ga tako prisiljavaju da služi njihovim sitnim ličnim interesima, sve znajući da se skoro niti jedan taj član u stranku nikada ne bi upisao inspirisan imenom nekoga od onih koji je sada privatizuju.

Još nešto, bio bih nekorektan ako se zbog dijela drugog pisma ne bih obratio članovima Aktiva mladih Srpske demokratske stranke u Tesliću, i to pojašnjenjem, pa i izvinjenjem. Dio tog pisma koji se odnosi na „slučaj Dragan Savić“ iz Teslića nije kritika na njihov račun. Naprotiv, radilo se o tome da sam na tom primjeru htio pokazati kako je baza stranke orijentisana, posebno mladi, koji čin prelaska Dragana Savića iz SDS-a u SNSD karakterišu kao nepatriotski, i to zbog načina na koji naša stranka već decenijama tretira ratnu prošlost Milorada Dodika, dok na drugoj strani, za razliku od baze, vrh naše stranke toleriše i tretira kao predsjednika stranke lice koje je, pa opet moram ponoviti, iako sposobno za vojsku, izbjeglo da u ratu služi Vojsku Republike Srpske i da brani otadžbinu. E, to sam htio reći. Nadam se da smo se sada razumjeli.

Ponavljam, vi odlučujete,

Ognjen Tadić

Govedarica: Neću da čitam Tadićeva pisma

SDS izabrao 11 potpredsjednika, evo koga...