Bio sam mali i nisam mogao da znam kako se prezime tog čovjeka na ekranu izgovaralo.
U mojoj zgradi, u cijelom gradu, najsličnije bješe Doležal. I dok sam još maglovito mogao da shvatim šta ima dole da se žali, ili kakav je to morski žal dole, tek Zalepugin nisam mogao da dokučim. Otud mi je bilo lakše da pomislim da su mu preci nekad davno zapeli i da ih je neko tako nazvao.
Gospodin Aleksandar - Saša Zalepugin, a tako bi se moralo uvijek, uz obavezno ustajanje pritom, izgovarati njegovo ime i prezime, jer je bio istinski gospodin, gospar, u doba nametnutog drugarstva, bio je toliko posebna pojava na medijskom nebu Jugoslavije. Ona koja se izmiče uobičajenoj klasifikaciji, a činilo se nemogućim da će se u plejadi šmekera, poput gospodina Miloja Orlovića – Miće, pojaviti neko takvog kalibra. Gospodar ekrana u svakom trenutku, sve suprotno od onog što je Rambo u zezanciji zvao „Intelektualac, činjenica znalac“. Rambovi su stihovi bili odmak, gospodin Zalepugin je bio prava stvar.
Gospodin Saša Zalepugin je bio, u balkanskim okvirima, zapadna varijanta gospodina Miće. Možda ne tako neodoljivo lijep kao pomenuti, boje glasa za nijansu manje omamljujuće, ali ta neponovljiva Rodžer Mur, čitaj Džejms Bond spoljašnost, je činila kao da i nije odavde, kao da je svemirskim brodom spušten među nas obične.
„Nedjeljom popodne“ = gospodin Saša Zalepugin, to je bio zlatni standard koji su godinama i decenijama pokušavali da dostignu mnogi, ali samo oni koji su pokušavali, ne tek gledali u svojim domovima, mogu da u potpunosti sagledaju koliko je to đavolski težak posao bio. Na prvi pogled kontejner čija forma je podnosila najrazličitije sadržaje i isto takve goste. Tom paradom je valjalo znati upravljati, biti jedini isturen pred očima javnosti, dok je mala armija saradnika igrala svoje male, ali bitne uloge. I nikad, ali bukvalno nikad, ne gubiti kontrolu, pa čak ni kad bi zemljotres udario usred programa, gospodin Saša Zalepugin, nije gubio prisebnost.
Ona je, ako je iko imao dilemu, dolazila od ogromne sigurnosti u sebe i svoje kvalitete, godinama građene kroz konstatno edukovanje i usavršavanje. Nonšalantnost nikad ne dolazi sama od sebe, ona nije stvar neodgovornosti prema gledaocima ili samom sebi, naprotiv, iza nje ili stoje godine rada na sebi i fundus koji oni novokomponovani kakvi danas rade taj posao, a pogrešno ih zovu voditeljima, mogu samo da sanjaju.
Danas imena poput Dejva Alena, Benija Hila, Tops of the Pops, Legs & Co., mogu da zvuče potpuno nepoznato ili nebitno gledaocu. U tim danima, a pod komandnom palicom gospodina Saše Zalepugina, kao sastavni dio „Nedjeljom popodne“, bili su to sadržaji koje smo nestrpljivo čekali sedam dana, jer su sa lakoćom prevazilazili dobar dio TV ponude, naročito u onom tzv. zabavnom segmentu. Prepričavali smo ih danima po školskim klupama ili kafićima, ta kako zaboraviti trenutke kada smo zahvaljujući „NP“ i gospodinu Saši Zalepuginu, po prvi put ugledali „Bohemian Rhapsody“, da to se još uvijek nije zvalo video-klip, ili za sve pare, „Mull of Kintyre“, Macce i njegovih Wings.
Priča o gospodinu Saši Zalepuginu ima svoj čudan prekid u smislu da je čovjek takvog raskošnog potencijala bukvalno nestao iz našeg vidokruga. Volio bih da mislim da je to bilo zato jer su došli mlađi i bolji, da zato za njega, baš kao i gospodina Orlovića na RTS, nije bilo mjesta. Da to nema nikakve veze sa promjenom ona tri slova u uglu ekrana, da je HRT bolji od TVZ, a RTS od RTB.
Bilo kako bilo, sve te, sada trivijalnosti pred činjenicom da je otišao jedan od najvećih, i nemaju smisla. Ostaje samo reći, napisati, riječi zahvalnosti na tome što smo bili dio jedne epohe koju je tako snažno obilježio gospodin Saša Zalepugin.
Zato, gospodine Saša Zalepugin, napokon sam naučio da nije Zapelugin, hvala na svemu, hvala na nebrojenim časovima. U ime svih tvojih kalfi i šegrta, hvala Učitelju!
Nebojša Ristić za Mondo
