MONDO vam donosi priču o volonterima iz Banjaluke koji su neumorno i bez naknade danima pomagali i još pomažu unesrećenim ljudima koji su ostali bez igdje ičeg. Naši sagovornici su živi dokaz da postoje dobri ljudi i dobre komšije.
Iz razgovora sa volonterima iz Banjaluke saznali smo da se većina njih organizovala putem društvenih mreža, a da su pomagali jer nisu mogli da gledaju kako im se komšije pate dok oni mirno sjede u domovima.
Producenta i basistu banjalučkog benda "Neuro" Ninoslava Dobrijevića Tikija znamo kao vrsnog muzičara, majstora za zvuk, ljubitelja rokenrola, ali smo sigurni da će ga veliki broj naših sugrađana pamtiti po izuzetnom zalaganju da im pomogne. Naime, Ninoslav je danonoćno pomagao stanovnicima najugroženijih banjalučkih naselja, ali i poplavljenima naseljima u Šamcu i Doboju.
“Nakon napornog radnog dana (koji kod mene završava prilično kasno) na Facebooku sam ugledao poziv poznanika Gorana iz Česme u kome je tražio pomoć u gradnji nasipa kod visećeg mosta. Nekako sam u tom trenutku postao svjestan ozbiljnosti situacije. Prateći reakcije ljudi na dešavanja te večeri shvatio sam da nema vajde od kukanja na Internetu. Po principu 'ako želiš promjenu - budi promjena' putem Facebooka sam krenuo u okupljanje ekipe dobrovoljaca za pomoć u gradnji nasipa, pa sam nakon ponoći sa četiri drugara (provlačeći se šumskim putem preko Krčmarica) bio na nasipu u Česmi. U prvi mah, ljudima nije bilo ni do čega. I to je veoma važno da shvatite. Ja sam proživio neke teške trenutke, tako da mogu da razumijem. Valjda ljudi obuzeti osjećajem bespomoćnosti ne vjeruju da neko uopšte želi da pomogne. Pa ti dođeš. Ćutiš. Radiš. Ubrzo nevjericu zamijeni iskren i prijateljski osmijeh i onda shvatiš da to što radiš ima smisla”, ispričao nam je.
“Kada vidiš da je ljudima potrebno nešto što im u tom trenutku možeš dati, ma koliko to malo bilo, nije ti potrebna nikakva posebna motivacija. U prvih nekoliko dana ove katastrofe imao sam osjećaj da neke stvari ne funkcionišu na najbolji način. Da neki ljudi možda ne rade posao onako kako bi trebali. Sama ta situacija je motivacija. Nema tu neke posebne odluke. Ili jesi ili nisi. Ako jesi ideš, a ako nisi sjediš u kafani, piješ, zbijaš neslane šale i to je to. Teški trenuci tjeraju ljude da pokažu pravog sebe. Meni je drago da sam proteklih dana sreo mnogo sjajnih ljudi”, naglasio je.
Tiki nam je ukazao i na prepreke i probleme koji su “isplivali” tokom poplava.
“Suštinski smo bili u jednom velikom problemu, a njega prati mnoštvo malih. Stojiš u vodi do koljena tik uz semafor koji je još pod naponom, a već u sljedećem trenu oko glave zvižde sajle visećeg mosta koji pada. U pet ujutro se voziš šumskim putem i razmišljaš da li je most preko kojeg namjeravaš kući potopljen. Sutra, vodeći se nekom logikom slušaš nadležne i shvatiš da si izgubio dan vrteći se u mjestu... U pauzi između dvije vreće pijeska zoveš elektrodistribuciju da ugasi semafor; ili na svoju ruku dijeliš pakete sa hranom ljudima koji su gladni umjesto da ih lageruješ u neku halu i ostaviš svjež hljeb da se usmrdi dok neko ‘skonta’ šta bi sa njim”, opisao nam je Tiki dešavanja u poplavljenom banjalučkom naselju Česma.
“Trenutak koji me je slomio, a u kojem sam istovremeno shvatio da je to što radim ispravno, je kada sam vozeći hranu u Trnu, uz Vrbas, ugledao dječaka od četiri godine (otprilike kao moj sinčić) kako u gumenim čizmicama stoji u blatu i pere malo biciklo. Spašava nešto njemu najvrednije. Tako sam i ja shvatio da sam srećan, jer sam uspio da spasim čovjeka u sebi”, ispričao je za MONDO Ninoslav Dobrijević, koji poručuje da bi svi prije svega trebalo da budemo ljudi.
“Danas se desilo nekome drugom, a već sutra mi možemo da osjetimo gnijev prirode i na svojoj koži. Tada će nam trebati ljudi. Onakvi kakvi mi možemo i trebamo da budemo u ovim teškim danima. I što je još bitnije - u danima koji slijede. Voda se povukla, ali su mnogi problemi ostali. Nemojte da mislite da je dovoljno počistiti blato i mulj. Našim sugrađanima će trebati pomoć u mjesecima koji slijede. To nikako ne smijemo zaboraviti. Apelujem na medije da shvate da oni snose posebnu odgovornost i da su dužni da nas na to neprestano podsjećaju”!
Srđan Kukolj predsjednik Udruženja AAA (Action Against AIDS) , čitav život pomaže oboljelima od HiV-a, pa je, kako kaže, bilo logično da se i sada bez mnogo pompe oranizuje sa kolegama i pomogne ugroženima. Srđan smatra da u vanrednim situacijama ne trebamo sebi postavljati pitanje da li i kome želimo pomoći.
“Razmišljao sam o svim ljudima koji su pogođeni poplavama, koji su u tom trenutku sjedili na krovovima i čekali pomoć, ljudima koji su ostali na ulici da kisnu i smrzavaju se, gladnima, djeci koja plaču, starijim i bolesima, pomislio sam da istog trenutka svu energiju, volju i ljubav trebam da usmjerim na pomaganje ugroženima. Meni ne trebaju riječi hvale za sve što sam uradio. Ja sam samo želio nekome da pomognem, na bilo koji način, nadajući se da sam poklonio bar dio nade da će biti bolje. Dok smo obilazili poplavljena područja stariji su govorili: ‘Hvala vam djeco do neba, to što radite je najveće blago koje imamo’. Poslije ovih ili sličnih izjava znaš da si na pravom putu, znaš da si tu i ne želiš da odeš dok ne pružiš maksimum”, počeo je svoju volontersku priču ovaj plemeniti mladić.
I Srđan nam je ispričao da je bilo situacija na koje čovjek jednostavno ne može da ostane ravnodušan.
Srđan poručuje da ukoliko ne budemo tu za druge nikada nećemo ni shvatiti koliko vrijedimo, niti ćemo shvatiti ko smo i koliko možemo. “Biti volonter je čast, pomoći drugima je vrijednost koja govori o nama, a biti prijatelj u nevolji je naša najveća vrlina”, zaključio je ovaj hrabri mladić iz Udruženja AAA.
U poplavama nisu stradali samo ljudski životi, već su u bujicama nabujalih rijeka bitke gubile i životinje. Ali, bilo je i onih koji to nisu mogli ravnodušno da gledaju, pa su se organizovali na razne načine samo da bi spasili ili pomogli unesrećenim životinjama. Jedna od njih je i Mirna Vujanović, koja je se sa prijateljicama, prateći medije, organizovala zaputila u poplavljena gradska naselja.
“U ovoj situaciji nezahvalno je bilo koga da osuđujem, ali želeći da spasu živu glavu, ljudi su ljubimce ostavljali zavezane, tako da su zaista bili ostavljeni u nemilosti i bez izlaza, te ne čudi što su mnoge životinje stradale, zbog čega sam neizmjerno tužna. Ali, bilo je i humanih slučajeva spasavanja životinja i sve što je tada činjeno smatram još većim činom ljudskosti. Mi smo bili spremni da prihvatimo životinje, ili da potražimo način da im se pomogne i još uvijek pokušavamo svakodnevno da olakšamo dobrim ljudima kod kojih se nalaze, putem doniranja hrane i drugih neophodnih stvari”, kazala je Mirna, koja je članica Društva za razvoj i promociju ženskog sporta "Žene u sportu" (WinS).
“Prijatelji mi u šali kažu da bih trebala da prestanem konstantno da pomažem, jer sam i sama ‘socijalni slučaj’, kaže Mirna kroz osmijeh I dodaje: “Šalu na stranu, mislim da ono malo što ja mogu da učinim, nekoj osobi može mnogo da znači, a meni pri tom ostaje neprocjenjiv osjećaj topline iz pogleda, osmijeha, stiska ruke, pa i zagrljaja”.
Ona dodaje da joj je teško da zamisli kako neko može mirno da sjedi u kafiću dok mu sugrađani ginu u elementarnoj nepogodi.
“Poručujem onima koji još uvijek nisu ništa učinili - pitajte stradalnike da li im barem treba oprati veš, jer vi još uvijek imate struju, veš mašinu, prašak… i samo uključite dugme!”
Mirna je ukazala na pojedine propuste u akcijama pomoći i spasavanja.
“Mladi volonteri su imali i imaju još uvijek želju da pomognu, ali niko ih nije organizovao na pravi način, omladina je dolazila nespremna na punktove, niko im nije rekao da im trebaju čizme, rukavice, lopate i slično, pa je većina njih bila i neupotrebljiva. Takođe, raspoređivane su srednjoškolke u čamce da veslaju lopatom, do poplavljenih kuća, iako nikada nisu uhvatile veslo, a kamoli upravljale čamcem po nabujaloj rijeci. Moglo je sve da bude bolje organizovano, ali to je pretpostavljam odgovornost nadležnih institucija, u prvom redu Civilne zaštite, koja nije adekvatno odgovorila pozivu”, zaključila je Mirna.
“U neke kuće smo odlazili i po dva dana jer je posla oko čišćenja i iznošenja stvari zaista bilo mnogo. Na Facebook profilu sam pozivala mlade ljude da umjesto na kafu, sjednu na bus i pomognu ljudima čiji su domovi uništeni. U Doboju sam zajedno sa koleginicom dijelila donacije ljudima direktno u ruke, bile smo u izbjegličkom naselju i centru grada, te išle od vrata do vrata i pitale šta kome treba, pa smo u skladu sa odgovorima davale potrepštine. Stvari koje me ohrabruju da nastavim dalje da pomažem jesu tople riječi pune zahvalnosti od ljudi kojima sam pomogla”, kaže Mirjana.
Potresne situacije i njoj su se se desile u gradu stradalniku-Doboju.
“Prišle smo kući u čijem je dvorištu bilo mnogo djece. Ispred nas je dočekao starac rekavši: ‘Ne treba nam toliko, imamo mi nešto, a snaćićemo se za kasnije, odnestite nekom drugom, možda neko nema ništa’. Kroz razgovor nam je objasnio da je izbjeglica, i da je po drugi put sve izgubio. Bila sam zatečena velikodušnošću tog čovjeka koji po drugi put gubi dom, ali ipak želi da podijeli i ono malo što ima”, ispričala je za MONDO ova hrabra djevojka velikog srca.
Na kraju ne zaboravite da je pomoć i dalje potrebna brojnim ljudima širom zemlje. Ako želite na bilo koji način da pomognete učlanite se u neko od ovlaštenih Udruženja, prijavite se u Gradskoj upravi ili se samoinicijativno organizujte sa prijateljima… Jer, ne kaže se uzalud, gdje ima volje, ima i načina!