Institut za genetičke resurse Univerziteta u Banjaluci čuva oko 1.200 "prinova", odnosno biljnih jedinki autohtonih vrsta i lokalnih populacija kako bi ih sačuvali za buduće generacije.
Najviše se čuvaju voćke i vinove loze, i to oko 300 autohtonih sorti, a slijede kukuruz, ječam, pšenica, raž, zob, te krmne kulture i povrtne vrste među kojima je najviše pasulja i luka.
Prilikom sakupljanja materijala, stručnjaci Instituta sakupljaju i tradicionalno znanje, odnosno informacije odakle je došla određena vrsta, kako se zove, čuva, razmnožava...
Naime, usvajanjem konvencije o biološkoj raznolikosti u svijetu, državama, u našem slučaju BiH entitetima, je dato pravo da upravljaju i raspolažu kompletnim biodiverzitetom, ali je i stvorena obaveza da obezbijede sredstva za očuvanje biodiverziteta.
"Genetički resursi su sav živi materijal biljnog, animalnog ili mikrobnog porijekla koji sadrži funkcionalne jedinice nasljeđivanja što znači da se u prirodi može prirodno razmnožavati, koji ima sadašnju ili potencijalnu vrijednost za buduće generacije", objasnila je Gordana Đurić, direktor Instituta za genetičke resurse.
Stručnjaci ovog Instituta u svom opisu posla imaju pregled terena, utvrđivanje stanja ugroženosti, očuvanosti područja gdje se može naći materijal, sakupljanje materijala, obradu, opis, određivanje načina smještaja, jer to može biti sjemenska banka gena i poljske kolekcije, odnosno očuvanje u prirodi i u vještačkim uslovima.
Pokazujući banku gena, laboratorije Instituta, rasadnik, mrežanik i plastenik, kao i botaničku baštu, Gordana Đurić je objasnila da je do potrebe za osnivanjem ovakvih institucija došlo industrijalizacijom poljoprivrede.
Zbog industrijalizacije se na velikim teritorijama gaji samo jedna vrsta i sorta, a sve drugo je praktično uništeno hemizacijom poljoprivrede, primjenom vještačkih đubriva i hemijskih sredstava.
Navela je da su stvoreni vještački agroekosistemi u kojima čovjek uništava sva živa bića - štetne organizime, koji u prirodnom ciklusu zapravo nisu štetni i samim tim je smanjen i uništen biodiverzitet.
Dodatan uticaj na smanjenje biodiverziteta su i propisi na međunarodnom nivou zbog kojih se kupuju serifikovana i deklarisana sjemena, za razliku od prošlost u kojoj su proizvođači sami održavali sjeme i razmjenjivali ga između sebe.
"Nama je cilj, kada proizvodimo hranu, visokoprinosnost, rodnost, specifičan kvalitet, povećanje nutritivinih vrijednosti i u tom traženju visoke proizvodnje kvalitenog proizovoda, mi, ako gajimo samo jednu sortu na ogromnim površinama i ako smo zainteresovani samo za profit i povećanje proizvodnje - nešto što ima određena svojstva otpornosti na vanjske uslove, ali nema visok prinos, ako ne sklonimo i ne zaštitimo biće trajno uništeno. Upravo je to zadatak banke gena i programa očuvanja genetičkih resursa da sav genetički materijal koji nije više komercijalno interesantan, prijeti mu opasnost da bude izgubljen", rekla je Đurić i dodala da nije cilj samo konzervacija materijala, nego da se ispita i u saradnji sa sjemenskim kućama, institutima koji se bave oplemenjivačkim programima, proizvođačima, seljacima koji su zainteresovani da taj materijal proizvode ponovo to vrate u proizvodnju.
Osim očuvanja u banci gena i u prirodi, Institut se bavi i očuvanjem vrsta, sklapajući ugovore s osobama zainteresovanim za ove biljke. To mogu biti ljudi koji se ne moraju uopšte baviti poljoprivrednom proizvodnjom, već bilo ko ko voli taj okus starog, tradicionalnog, autohtonog i različitog.
"Možemo kroz ugovore da damo taj materijal i da obezbijedimo njih kao praktično, kao eksternu banka gena, da taj materijal, koji sakupimo, a nemamo dogovoljo površina da ga proizvodimo, održavaju kod sebe u baštama", navela je Gordana Đurić.
Pošto je Institut registrovan i kao proizvođač sjemenskog i sadnog materijala, zainteresovani ove vrste mogu kupiti i u tom slučaju nemaju nikakvu obavezu prema Institutu.
"Proizvodimo sadni materijal u određenom broju, ne mnogo, jer se toga mnogo i ne prodaje, ali s obzirom na jačanje svjesnosti potrošača o značaju održive, organske, ekološke, integralne, poljoprivrede, te sorte postaju atraktivne, jer ona će možda dati manji prinos, ali u osnovi su prilagođene našim uslovima gajenja, ne traže velike agrotehničke mjere i mogu da podnesu napade tih organizama da ekonomske štete ne budu toliko velike i da nisu neophodne velike hemijske mjere zaštite", rekla je ona.
Nabrajajući šta sve imaju, navela je sadni materijal jabuke, kruške, trešnje, šljive i vinove loze, mušmule, šumskih voćki, te voćkarica kao što je oskoruša i dren. Prikupili su i oko 80 lokalnih populacija pasulja. Planiraju da umnože i bijeli kukuruz za kukuruzno brašno, a žele da vrate u proizvodnju i zaboravljene vrste, kao što su lan, konoplja, hmelj...
"Imamo nešto i žita, starih pšenica spelte, hoćemo da ispitamo karakteristike brašna od tih starih populacija i sorti pošto se navode sa manjim sadržajem glutena i to je nešto što je aktuelno za današnje tražište", rekla je ona.
U Longyearbyenu u svjetskom depozitoriju sjemena na sjeveru Norveške, na području vječnog leda, iskopani su tuneli u ledu gdje sve banke gena besplatno mogu da smjeste svoja sjemena. U slučaju da nestaje električne energije u ovim tunelima 100 godina ne bi bilo promjena temperature.
"Za nas kao naučnu instituciju, važno je da sačuvamo genetiku da bismo mogli nešto što je pozitivno u programima oplemenjivanja i ukrštanja staviti u funkciju i dobiti novu kombinaciju komercijalnog i starog, autohtonog, ali da se izvuku pozitivna svojstva i iz jednog i iz drugog", dodala je Gordana Đurić.