List „Bosanska vila“ u broju osam iz 1887. godine objavila je interesantan tekst o postanku Bijeljine. Prema ovoj teoriji, grad u Semberiji dobio je ime po nekakvom Hercegovcu - Bijelji!
„O postanku Bijeljine narod pripovijeda sljedeću priču: U vrijeme kad su Turci zavladali cijelom Hercegovinom, nekakav Bijelja krene se iz Hercegovine sa svojijeh sedam sinova i pođe po Hercegovini i Bosni da traži, gdje će biti daleko od Turaka, tu da se nastani.
Tumarajući, tamo, amo, dođe napošljetku na mjesto gdje je danas varoš Bijeljina. Onda je, vele, bilo tu pusto, obraslo šumom i nigdje se nije mogao čuti da pijetao pjeva. Bijelja je bio u dubokoj starosti i slijep, pa, kada mu sinovi rekoše u kakvo su mjesto došli, rekne sinovima: ’Dajte mi šaku zemlje da je primirišem’. Sinovi mu dadu, a Bijelja reče: ’Ovdje je zemlja vrlo dobra i plodna, a i Turaka nema, ovdje da se nastanimo.’
U Hercegovini, gdje je Bijelja živio, imao je prvog komšiju Turčina (valjda poturčenjaka) pa odkako je Bijelja odseli, njemu nikako ni u kakvom usjevu berićeta nema. Na pošljetku poslije nekoliko godina dosjeti se Turčin svome jadu – sjeti se da mu je Bijelja sa sobom i berićet odnio. Turčin odmah poprtlja, pa s porodicom pođe da prati Bijelju.
Kad ga nađe poče ga moliti da mu dopusti da i on blizu njega načini sebi i svojoj porodici kolibu. Ne da stari Bijelja ni doći, već goni Turčina da ide namah od njega, najmanje za devet konaka. Poslije duge molbe Bijelja popusti i Turčin se nastani tu.
Prođu nekolike godine od kako se Turčin naselio. Čim se naselio, berićet mu pošao, ne može bolje biti, a sa Bijeljom i sinovima njegovim bio je u velikom dosluku...“.
Dalje u tekstu, navodi autor Milovan Ružičić, Bijelja je ipak pobjegao sa sinovima u Austriju, tamo gdje nema Turaka. U Austriji zato ima dosta duša koji se prezivaju Bijeljići. A svijet se povremeno doseljavao kod ovog Turčina i po Bijelji se nazove mjesto Bijeljina.
Autor piše, u fusnoti, kako stanovnici nekih sela (Balatin, Veliko Selo, Međa, Dvotov, Svinjarevac, Trljak, Popovi, Amajlija) ne govore Bijeljina, no Bijeljino (kao prisvojni pridjev imenice Bijeljo – op.a.).
