Na današnji dan, 27. januara 1945. godine pripadnici Crvene armije oslobodili su Aušvic (Auschwitz). Pročitajte reportažu našeg novinara Samira Cacana o jednom od najozloglašenijih mjesta na svijetu...
Vjerovatno ne postoji čovjek koji nije čuo za ovaj koncentracioni logor i zločine koji su u njemu počinjeni.
Nijemci su u maju 1940. godine u blizini poljskog gradića Osvjenćim (Oświęcim), pedesetak kilometara od Krakova, napravili logor koji će kasnije postati najozloglašeniji logor ikada napravljen.
Sačuvani objekti logora Aušvic od 1947. godine su pod zaštitom Državnog muzeja Aušvic-Birkenau.
Iako sam očekivao da je ovaj logor nešto izolovaniji od ostatka grada, to ipak nije slučaj. Praktično, se nalazi u samom gradu, a tek nekoliko stotina metara od Aušvica nalazi se se lanci brze hrane najpoznatijih svjetskih brendova kao što su McDonalds i KFC.
Vodič nas je upozorio da obilazak logora, za što treba nekoliko sati, nije za one "slabijeg želuca". Tek ćemo kasnije otkriti koliko je bio u pravu.
Nakon čekanja u dugom redu, pregleda i prolaska kroz metal-detektor, dobijete slušalice kako bi bolje čuli vodiča koji vam cijelim putem objašnjava istoriju objekta i opisuje dešavanja u logoru.
Po ulasku u kompleks dočeka vas poznati natpis na njemačkom "Arbeit Macht Frei" (Rad oslobađa). Treba li uopšte objašnjavati ovu ironiju koja se, naravno, odnosi na duhovnu slobodu?
Slobodu je dočekalo tek nešto manje od osam hiljada najslabijih logoraša koji su ostavljeni u logoru. Ostali, njih oko 60 hiljada je natjerano na poznati "marš smrti", koji je preživjelo tek 20 hiljada ljudi.
Prije nego je postao logor Aušvic I je bio kasarna, što se i vidi na infrastrukturi koju su Nijemci preuredili za potrebe koncentracionog logora. Još su tu stražarske kućice, ograde od bodljikave žice koje okružuju kompleks baraka izgrađenih od jarko crvene cigle, te poneku drvenu baraku u kojoj su bili zatvoreni logoraši.
Barake su danas renovirane, okrečene i to pomalo smanjuje očekivanu autentičnost.
Prva baraka u koju smo ušli bio je Blok 4 na čijem ulazu vas dočeka citat "Oni koji ne pamte prošlost osuđeni su da je ponavljaju", američko-španskog filozofa i pjesnika Džordž Santajane.
U ovoj baraci nalaze se fotografije iz logora, dokumentacija njemačke vojske, naređenja o pogubljenjima...
Prva stvar koja dodatno uzburka emocije jeste spomenik sa urnom koja sadrži ljudski pepeo pronađen u logoru.
Zaista je teško ostati ravnodušan dok gledate staklenu, providnu posudu u kojoj se nalaze sivi ostaci ko zna koliko ljudi koji su baš na tom mjestu izgubili život.
Bio je to "lagani" uvod u ono što je slijedilo, odnosno posjetu Bloku 5, u kojem se nalaze materijalni dokazi zločina. U jednoj takvoj prostoriji nalazi se i izlog sa konzervama Ciklona B, odnosno pesticida na bazi cijanida, kojim su masovno ubijani zatvorenici.
Kako nam je pojasnio vodič, Nijemci su ove konzerve ubacivali kroz otvore u komorama. U svakoj masovnoj egzekuciji nacisti su, prema riječima našeg vodiča, koristili 6 kg ovog pesticida.
Neugodan je bio prizor u jednoj od prostorija gdje vas dočeka ogromni izlog sa obućom zatvorenika. Obućom svih veličina. Obišli smo identične prostorije s velikim izlozima u kojima su se nalaze torbe u kojima su zatvorenici donijeli po 25 kg privatnih stvari, a koje su im oduzete po ulasku u logor.
Tu je i prostorija s lončićima i naočalama zatvorenika, te na koncu prva prostorija u kojoj je zabranjeno fotografisanje.
Bila je to prostorija s ljudskom kosom. Cijelom dužinom sobe u izlogu nalazi se kosa žrtava. Koliko je grozan prizor govori činjenica da jedan broj posjetilaca uopšte nije želio ući u tu prostoriju. Prema riječima vodiča, nacisti su od te kose pravili odjeću.
Izašli smo na zrak i nastavili šetnju kroz kamp, a zastali smo kod Bloka 10, kojem nismo imali pristup. Naizgled je isti kao i ostali, s tom razlikom što su prozori ćelija zatvoreni daskama.
Riječ je o zloglasnom bloku u kojem su vršeni razni medicinski eksperimenti nad zatvorenicima, mahom ženama. Najviše se radilo na novim metodama sterilizacije, ali prema riječima našeg vodiča niti jedna žena nije preživjela ove eksperimente.
Uslijedio je ulazak u Blok 11, poznat kao "Blok smrti". Riječ je o bloku u kojem su držani i na razne načine mučeni zatvorenici koji su prekršili pravila. Tu su se nalazile tzv. ćelije za stajanje veličine 1.5 kvadratnih metara, a u jednoj je boravilo po četvero ljudi.
Zatvorenici koji su pokušali pobjeći, a koji su uhvaćeni izgladnjivani su do smrti u susjednim prostorijama. Fotografisanje u ovim prostorijama je bilo zabranjeno.
Između ova dva bloka nalazi se rekonstruisani zid gdje su pripadnici SS divizije strijeljali nekoliko hiljada logoraša, među kojima je bilo najviše političkih zarobljenika.
Sljedeća i posljednja lokacija koju smo obišli u Aušvicu I bila je, po mom mišljenju, najneugodnije mjesto za vidjeti - gasna komora.Čovjek kada dolazi na takvo mjesto nekako se danima priprema za trenutak ulaska u te tamne prostorije.
Ipak, ne možete se pripremiti na sliku stravičnih posljednjih trenutaka kroz koju je prošlo više hiljada zatvorenika. Ne možete se pripremiti na trenutak kada vidite noktima izgrebane zidove ljudi koji su umirali u agoniji.Taj prizor stvara mješavinu emocija od neopisive tuge do najveće ljutnje na čovjeka kao, navodno, najrazumnije i najinteligentnije biće!
U susjednoj prostoriji - krematorijumu, nalazile su se peći u kojima su spaljivane žrtve. Interesantno je da te prostorije nemaju neki poseban niti zagušljiv miris, ali se svejedno unutra jako teško diše.
Nakon kraće pauze, odnosno "dolaska sebi", autobusom smo prebačeni u Aušvic-Birkenau (Aušvic II), onaj koji je javnosti vjerovatno poznatiji sa fotografija i filmova.Na ulazu nas je dočekala kapija kroz koju su Nijemci kompozicijama vozova dovlačili zatvorenike.
Dužinom centralnog dijela Aušvica-Birkenau provlači se pruga, a negdje na sredini nalazi se i jedan vagon, kao primjer vagona kojim su zatvorenici pristizali u logor. U trenutku vam kroz glavu prođe detalj iz filma Šindlerova lista, i kompletan ambijent dobije dodatno na težini. Ta slika dolaska zatvorenika u glavi nekako "oživi".
Nijemci su povlačivši se, u dobrom dijelu uništili ovaj koncentracioni logor, ali nisu uspjeli uništiti sve. Ostalo je na desetine drvenih baraka u kojima je bilo smješteno i do 400 zatvorenika, a u svakoj je po njemačkom zakonu morala biti peć. Da li je ona radila ili ne, to je već druga stvar.
Nešto dublje u unutrašnjosti logora se nalaze ostaci uništenih baraka, prizor poznat kao "šuma dimnjaka".Visoki drveni tornjevi, bodljikava ograda pod visokim naponom daje vam sliku koliko je bilo teško pobjeći iz takvog zatvora. Bijeg je ipak pokušalo 700 zatvorenika, dok je samo 300 uspjelo u tome.
Najgore od svega jeste trenutak kada shvatite da svijet nakon ovih stravičnih zločina nije ništa naučio. Zločini nad civilnim stanovništvom, cijelim narodima, dešavaju se i danas širom planete.
Nada ostaje da će neke nove generacije ipak nešto naučiti iz ovoga!
Pratite MONDO i na Facebooku, Twitteru ili Instagramu...