Šest dana prije dvadesetog rođendana, 18. januara 2015. na pješačkom prelazu u banjalučkom naselju Lazarevo stradao je Jovan Arbutina. Njegova majka Ljiljana i dalje traga za pravdom.
Te kobne noći Jovan se sa prijateljem Brankom Krivokućom vraćao kući. Na pješačkom prelazu udarilo ga je auto i ostao je na mjestu mrtav. Vozač automobila Goran Zrnić u novembru iste godine osuđen je na šest mjeseci zatvorske kazne i na teret su mu stavljeni troškovi suđenja od oko 1.500 KM.
Ljiljana Arbutina, majka stradalog Jovana kaže za MONDO da je za presudu saznala prije nekoliko dana, i to na sopstvenu inicijativu.
“Prošlog četvrtka otišla sam u banjalučko Tužilaštvo da provjerim ima li napretka u suđenju i saznam da je presuda donesena 17. novembra prošle godine, a da me niko nije ni pozvao na izricanje kazne, niti me obavijestio o toku suđenja ni prije ni poslije izricanja presude”, počinje priču za naš portal šokirana Ljiljana.
Prema njenim riječima, izgubila je pravo na žalbu, jer je zakonski rok za podnošenje 15 dana.
“Niko nije pozvao ni Branka koji je jedini svjedok nesreće. Uzeli su mu izjavu kada se to desilo i poslije ga uopšte nisu kontaktirali”, kaže Ljiljana.
Iz Osnovnog suda u Banjaluci tvrde da za tim nije bilo potrebe.
“Sud je zakazao ročište o razmatranju sporazuma, te je isti i prihvatio, jer je utvrdio da je predložena sankcija adekvatna težini djela i ličnosti optuženog. Budući da je oštećena bila upoznata s činjenicom da je sporazum zaključen, istu nije pozvao na ročište”, kazali su za MONDO iz službe za odnose s javnošću Okružnog suda Banjaluka.
Ljiljani je ovo dodatna so na ranu koja nikada neće zarasti.
“Niko me ništa nije obavijestio. U Tužilaštvu su me pitali da li mi se Zrnić javljao i nudio pomoć, kao i da li postoji nagodba između mene i okrivljenog, na šta sam ih zamolila da mi ponove pitanje jer sam se šokirala. Objasnila sam im da se ja ne borim za imovinu, nego za pravdu i za moje mrtvo dijete i da nema nikakve nagodbe. Čak je zapisničar rekao tužiocu da preskoči to pitanje. Moja jetrva je bila tada sa mnom, ona može da posvjedoči…”, objašnjava očajna Jovanova majka.
Iz Osnovnog suda nam je rečeno da pravo na žalbu imaju samo stranke u postupku, a Ljiljana i njena porodica, prema važećem Zakonu - to nisu.
“Što se tiče navoda oštećene Arbutina Ljiljane, da joj je uskraćeno pravo na žalbu na presudu, obavještavamo Vas da je sud postupio u skladu sa Zakonom, jer pravo na žalbu imaju samo stranke u postupku, a oštećeni prema važećem Zakonu nije stranka u postupku. Prema Zakonu o krivičnom postupku, oštećeni može pobijati presudu jedino u dijelu koji se odnosi na troškove krivičnog postupka i imovinsko-pravni zahtjev”, stoji u odgovoru iz suda.
Prema Ljiljaninim riječima, mnogo stvari se ne poklapa sa tekstom presude, a boji se i da su neke stvari zataškane.
“Ni dan-danas nemam snage da pregledam dokumentaciju o smrti mog sina. Kada je od nesreće prošlo godinu dana, ukucala sam njegovo ime na internet, a bolje da nisam… Na portalima postoje fotografije mjesta na kome se nesreća desila, kao i automobila kojim je ubijen moj Jovan. Kada ih vidite, i laiku je jasno da nešto nije u redu. Automobil izgleda kao da je udario u betonski stub, a ne u momka od sedamdesetak kilograma…”.
U presudi takođe stoji da je Zrnić pokojnog Jovana udario srednjim dijelom automobila, dok su pretrčavali ulicu na crveno svjetlo.
“Oštećeni je prvo nabačen na prednji poklopac motora vozila, a zatim u momentu zaustavljanja odbačen na kolovoz ispred vozila”, stoji u presudi Goranu Zrniću.
Ljiljana tvrdi da ni ovo nije tačno, jer se na fotografijama jasno vidi obilježeno mjesto gdje se Jovanovo tijelo nalazilo, i to tridesetak metara dalje od automobila.
“Auto koje je ubilo mog sina ni dana nije bilo u policiji na vještačenju, nego je odmah stavljeno na prodaju. Ovo nigdje nema u svijetu… Ja više ne mogu da podnesem, ni psihički ni fizički ovu agoniju. Činjenica je da je monstrum, koji je mom sinu oduzeo život, bio pod dejstvom alkohola i da je vozio mnogo brže nego što je dozvoljeno. Znam i da je alko test urađen tek nekoliko sati nakon nesreće, a ne odmah, iako je Branko, koji je i sam bio u šoku, policiji ukazao da je čovjek pijan… U presudi stoji da je bio u “stadijumu lakog pijanstva sa koncetracijom alkohola u krvi 1.23 promila" i da je vozio 78.19 kilometara na čas, iako je ograničenje 60. Mislim da su i brzina i procenat alkohola znatno viši…”
Ljiljana kaže da joj je jedini cilj da se njena strana priča čuje. Izgubila je, kaže, povjerenje u državu, sud i vlast. Izgubila je i mnogo više od toga.
“Sudski vještak za saobraćaj Milovan Babić se ponudio da se uradi naknadno vještačenje, ali na to imam pravo tek kad država i Tužilaštvo završe svoje. Možda je to razlog zbog koga mi niko ništa nije rekao. Rečeno mi je i da ne može niko sa sigurnošću da utvrdi da li je bilo crveno ili zeleno svjetlo za pješake u trenutku nesreće. Branko je bio u šoku i ne sjeća se jasno. Inače, trebalo je mjesec i po dana da se utvrdi brzina kretanja vozila u trenutku nesreće. Bojim se da čovjek koji je oduzeo život mom djetetu neće odležati ni tih šest mjeseci, jer kod nas se sve novcem može kupiti”, dodaje.
Naša sagovornica kaže da nakon svega teško može da nastavi da živi iole mirno.
“Nisam izgubila samo sina, razorena mi je porodica. Stariji sin Dejan je mjesecima poslije nesreće imao zdravstvenih problema, a ni danas se nije oporavio od šoka. Muž je teško obolio nekoliko mjeseci nakon tog događaja, a mene uskoro čeka operacija”, priča nam kroz suze.
Ljiljana je za razgovor s nama pronašla vremena dok je čekala muža da završi sa hemoterapijom. Za sebe se, kaže, ne brine, jer više straha nema. Samo tuga, nepodnošljiva tuga.
“Ja samo želim pravdu za svoje dijete, a ako ljudsku ne istjeram, tu je božiji sud. Čovjeku koji je usmrtio moje dijete želim da živi sto godina, ali da živi mojim životom. Jer od tog dana ja dišem, a ne živim. Ništa na svijetu ne može da mi pomogne, mog Jovana ništa ne može vratiti, ali da je neko udario psa, dobio bi veću kaznu od ove koju je dobio on za smrt moga sina.”
Porodica pokojnog Jovana nije dobila ni odštetu na koju po zakonu imaju pravo, a koju treba da isplati osiguravajuća kuća u kojoj je automobil bio osiguran. U ovom slučaju radi se o Sarajevo osiguranju.
“Krajem šestog mjeseca prošle godine dobili smo odbijenicu od osiguravajuće kuće, na koju smo uložili žalbu, a advokati rade na tome, pa sad čekamo da vidimo šta će biti”, dodaje.
