Prostor BiH oduvijek je bio otvoren i zanimljiv različitim religijama te redovima unutar religija čiji pripadnici već stotinama godina žive na ovim prostorima. Jedan od zanimljivih redova katoličke crkve je i red sestara Urušulinki.
Sestra Gabrijela jedna je od četiri redovnice koje žive i djeluju u ovom samostanu te je ukratko objasnila postanak reda te zašto nosi ovaj naziv.
"Družba sv. Uršule nastala je 1535. godine na praznik svete Katarine i osnovala ju je sveta Anđela. Ljudima je to uvijek upitnik kako mi nismo Anđelinke nego Uršulinke. Razlog je što je sveta Anđela Merici bila jednostavna žena, nije htjela ni u čemu da bude u prvom planu nego je uzela za zaštitnicu svoje družbe svetu Uršulu, djevicu i mučenicu o kojoj je slušala u svom najranijem djetinstvu i uvijek je bila oduševljena životom i djelom svete Uršule. Od 1535. pa do dana današnjeg, Uršulinke su se rasporedile po čitavom svijetu. Ima nas na svim kontinentima i u 30-tak unija. Uršulinke Hrvatske provincije i Bosne i Hercegovine pripadamo Rimskoj uniji, uprava nam je u Rimu, a s obzirom da smo prisutne u 36 zemalja, svaka zemlja ima svoju upravu, provinciju i svoju strukturu“, objasnila je sestra Gabrijela.
Misija odgoj
Cijeli odgoj osobe je prvobitna misija redovnica. Sestre Uršulinke pomažu u lokalnim župama odgoj djece i mladih, kao i odgoj čitavih porodica.
"Kada mi Uršulinke, gledamo spise koje nam je ostavila sveta Anđela, nema puno uputa, nego je u tim spisima napisano šta trebamo raditi. Ono na što nam je skrenuta pažnja su naši međusobni odnosi, i na osnovu toga se razvija naš apostolat, naša misija, a to je odgoj. Iz samoodgoja preći na odgoj i da mi našim međusobnim odnosima svjedočimo Božiju prisutnost i iz toga svjedočanstva bi ljudi sebi postavili pitanja o Božijoj prisutnosti i Božijoj svemoći te drugim pitanjima vezanim za vjeru", ističe sestra Gabrijela.
Navodi da im je na svim kontinentima, svim provincijama, prva misija cijeli odgoj osobe, od ranog djetinstva pa nadalje. Svi uzrasti su obuhvaćeni, navodi sestra Gabrijela: predškolska djeca kroz vrtiće, osnovne škole, srednje škole, čak i kroz fakultete.
"Naše sestre u Americi imaju i visoke odgojne ustanove, odnosno, rade na fakultetima. U u BiH nemamo takvo nešto, dok u Hrvatskoj postoje dva vrtića te od prošle školske godine imamo i školu, koja je radila do 1945. godine, odnosno, od dolaska prvih sestara u Hrvatsku, 1703. godine. Sve do 1945. su u Varaždinu bile te škole, nakon čega je tadašnja vlast oduzela zgradu škole, da bi se u demoratiji vratila zgrada kako bismo nastavile raditi ono što smo već vijekovima radili. Nadamo se vremenom da ćemo dobiti i srednju školu“, dodala je sestra Gabrijela.
U Zenici skoro pola vijeka
Sestre Uršulinke su u Zenici prisutne od 1967. godine. Na poziv mjesnog župnika došle su u Zenicu kako bi pomogle u radu sa zajednicom.
"Prve sestre dolaze iz Slavonskog Broda na poziv tadašnjeg župnika, velečasnog Ante Čondrića i dolaze u Župu svetog Josipa u kojoj su uglavnom bile radničke porodice i mnogo djece. Velečasni je htio da oformi zajednicu sestara koje bi se bavila vjerskim odgojem djece, omladine i porodice. Od tada su sestre prisutne u Zenici i jednako se bave, možda ne tolikim intenzitetom kao prije, odgojem djece i mladih, obilaskom starih i bolesnih, pripravljanjem odraslih za sakramente.“,izjavila je sestra Gabrijela.
Redovnički život protkan je stalnim molitvama i duhovnim ispunjenjem. Sve obaveze u samostanu se dijele, dok, kada je molitva u pitanju, sestre ovaj bitan segment svog redovničkog života obavljaju zajedno.
"Ono što je bitno za naš redovnički život je molitva, zajedništvo i apostolat, naša misija. Naš dan obilježen je molitvom, od ranog jutra do kasno naveče. Kao što morate u danu jesti, ako hoćete živjeti, tako isto morate i moliti ako želite živjeti život koji ste odabrali i u koji ste pozvani. Jutro započinje osobnom meditacijom, zajedničkom molitvom, svetom misom, jer ne može proći dan da nas nema na svetoj misi, osobnom molitvom, onoliko koliko je svakoj pojedinoj moguće. U podne imamo molitvu, tzv. ispit savjesti na kojem preispitujemo svoje postupke do podne i razmišljamo šta da uradimo u ostatku dana i kako da provedemo dan na najbolji način i večernjom molitvom te klanjanjem, koja je takođe, zajednička molitva koju mi imamo kao zajednica te molitvom krunice koja je nama važna“, naglasila je sestra Gabrijela.
Događaje iz škole sestrama pričaju i djeca
Osim samog odgoja, sestre često posjećuju stara i bolesna lica sa kojima najčešće razgovaraju. Često im se desi da im građani različitih konfesija pozvone na vrata kako bi razgovarali sa ovim skromnim redovnicama i time možda obogatili svoj duhovni život ili ipak pokušali pronaći rješenje za neke od životnih problema.
"Svaka od nas ima svoja zaduženja i svoje polje odgovornosti: jedna brine za kuhinju, druga za nabavku, treća za uređenje kapelice, četvrta za animaciju liturgije. Čak imamo i smjene pri otvaranju vrata. Naša kuća i zajednica su jako prometne i da ne bi jednoj sestri u toku dana bilo previše sve je raspoređeno. Naravno, svaka ima pravo reći da li joj je nešto previše ili nije. Tu je i naš angažman u crkvi ili kod sveštenika, održavanje kuće s obzirom da on nema domaćice. Ali, na prvom mjestu su ljudi i ispunjavanje njihovih duhovnih potreba. Redovnički život je duhovno ispunjen, jer ako mi nismo duhovno ispunjeni, ko će biti?", pita sestra Gabrijela.
Naglasila je da misli da je to razlog zašto im ljudi često zvone na vrata.
"Traže da ih neko sasluša, da nekome kažu da molimo za njih ili iznesu svoju muku. Simpatično je kada djeca iz škole pozvone na naša vrata da bi nam ispričali šta im se desilo u školi. Naravno, to je meni radost i zato sam tu. Ili posjetiti starije i bolesne, njima je to poseban doživljaj, često ti ljudi pričaju istu priču, ono je što je njima najteže je osamljenost i imaju potrebu nešto progovoriti sa nama i imaju potrebu za tim. Ljubav je ona koja daje ljepotu onome što mi radimo i živimo, a te ljubavi nema bez duhovnog“, zaključila je sestra Gabrijela.
Sestre Uršulinke, osim u Crkvi svetog Josipa u Zenici, molitve često obavljaju i u kapelici koja se nalazi u sklopu samostana, gdje osim za molitvu, često vrijeme koriste i za čitanje knjiga te promišljanja o vjeri.