Petar Đurić (54) i njegov devetogodišnji sin Gojko, koji je preuzevši brigu o bolesnom ocu nakon što ih je napustila majka i supruga stekao nadimak Dječak Hrabrost, nastavili su s uobičajenim životom u mestu Ljeljenča, kod Bijeljine.
"Gojko ima curu, tj. dvije cure. I da kucnem u drvo, dobro uči. Sada je četvrti razred lokalne osnovne škole i ima skoro sve petice uz poneku četvorku. Računa da jednom postane policajac. Uporno se toga drži. Evo maloprije je otišao u školu", otkriva Petar Đurić za Press i dodaje da je mali junak nedavno proslavio svoj deveti rođendan. "Tačnije, 18. marta. Dobio je koječega, od tetke majicu i ranac, od mene cipele i jaknu... Ma samo neka je živ i zdrav", ističe Đurić. S druge strane, Pero i dalje ima velike zdravstvene probleme s lijevom nogom koju, kaže, nikako da izliječi. I dalje se pamti kraj 2013. godine kada je malog Gojka posjetio Goran Dunović, suprug Jelene Trikić, Majke Hrabrost koja je odbila liječenje da bi održala trudnoću i rodila sina. On je tada, dajući podršku dječaku, rekao: "Gdje si Gojčine, herojčino, ne daj se, biće sve dobro s tatom." "Gojkova i moja priča su u neku ruku slične, pa kao što ja nakon nesrećne smrti supruge brinem o sinu Nikoli, tako Gojko nakon što ga je napustila majka brine o tati, koji je teško povrijedio nogu. Normalno je da dijete od 16-17 godina brine o ocu, ali nesvakidašnje jeste da to čini osmogodišnjak. A to što ih je napustila majka i supruga, njihova je privatna stvar i to, nažalost, na ovim prostorima nije prvi ni posljednji slučaj. Jeste mučno, ali bitno je to izgurati i ići dalje. Nema druge", istakao je ovaj samohrani otac i nastavnik srpskog jezika duboko dirnut životnom dramom Đurićevih. "Bio sam u Tesliću kod jedne žene koja mi je dala mast na biljnoj bazi. Mnogo mi je bolje i time sada mažem nogu. Iako sam skinuo fiksatore, moj najveći problem su otok i rane. Dakle, mogu hodati, ali samo pomalo s jednom štakom. Sada čekam maj kada bi trebalo opet da idem u Beograd na Institut za ortopedske i hirurške bolesti na Banjici, gdje su mi ranije mnogo pomogli. Dug je put do izlječenja, ali boriću se da je potpuno oporavim pa da mogu normalno da se krećem, radim i zaradim", nada se Petar, koji na nozi osjeti svaku promjenu vremena. "Kada je kiša, zbog bolova preležim cijeli dan u krevetu. Kada me ne boli, nađem vremena da se prošetam, družim... Ako nisam sposoban za kućne poslove, pomažu nam moj brat i sestra, a taj automobil koji smo dobili ne vozim, jer još nisam sposoban da polažem vozački. Voze me drugi po potrebi. Inače, taj auto, kad već pitate, ne čeka Gojka kad poraste. On će to sam sebi kupiti kada se zaposli, jer ga vaspitavam da se snalazi u životu, da bude čovjek i radnik što već sada uveliko jeste", objašnjava. Kako god, Đurići danas žive daleko od medijske i javne pompe koju su nekada proživljavali i koja im je, ipak, na kraju donijela život dostojan čovjeka. "Više nam ne dolazi toliko ljudi. Nema ni onih svakodnevnih poziva telefonom. Sada je sve po starom i to je jedna normalna stvar. Naravno, nema šta nismo dobili od tih dobrih i humanih ljudi, preduzeća, grada Bijeljina i drugih kojima ćemo biti zahvalni dok smo živi, a posebno zbog ove nove kuće u kojoj živimo od decembra 2013. Za razliku od ove koja ima 75 metara kvadratnih i garažu, u onoj staroj preko 40 godina, koja je prokišnjavala, nismo imali ni vodu ni kupatilo. Ma ništa nam više ne fali", ističe Petar. Podsjećamo, hrabri otac i sin su ranijih godina prolazili pravu životnu golgotu nakon što je Petar, nezaposleni demobilisani borac Vojske RS i višestruki davalac krvi, u julu 2012. doživio tešku povredu noge sjekući drva u šumi. Poslije je ostao prikovan za krevet ne mogavši da radi za nadnicu i obezbijedi dostojan život porodici, pa su sve obaveze, poput kuvanja, pranja veša, loženja vatre i ostalog, pale na nejakog Gojka, koga je, da sve bude gore, prije pet godina napustila majka. Upravo taj podvig, pa i iskrene suze dječaka-heroja, ganuli su naše ljude iz zemlje i inostranstva, koji su Đurićima tada donosili pomoć, od novca, hrane, obuće, odjeće i igračaka do komada bijele tehnike, drva za zimu, građevinskog materijala, pa i jednog traktora, laptopa i automobila.
