Sipovo Ko jednom dodje uvijek se vrati

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Društvo

Šipovo: Ko jednom dođe, uvijek se vrati

Autori mondo.ba Vesna Kerkez
Autori mondo.ba Vesna Kerkez

Upoznajte živopisne Janjane koji su zvijezde promo spota za festival Z.E.T. od Šipova.

Mi smo ih posjetili i uvjerili se u nadaleko čuvenu gostoljubivost naroda iz ovog kraja, naučili mnogo o običiajima koji i danas žive i uživali u pričama iz njihove mladosti.

Milenko i Mara Milovac nisu glumci, ali su se na snimanju snašli kao vrhunski profesionalci.

Kažu, festival Z.E.T. od Šipova je prilika da se o ljepotama njihovog kraja još dalje čuje, ali i da se oni sami podsjete mladosti.

“Lijepo je to što će se muzički festival desiti u našem kraju, ali znate, ja možda ne izgledam sad tako, ali mlatio sam i ja glavom nekad”, smije se Milenko i nastavlja:

“Šezdesetih i sedamdesetih godina bio je u Šipovu Dom kulture, a bilo je i rokenrola. Slušao se Pink Floyd, Leb i sol, Bijelo dugme, Crvena jabuka, Pro Arte… Ja sam bio na koncertu Bijelog dugmeta na Kalemegdanu, dobio sam autograme… U to vrijeme sam imao crnu dugu kosu, crna i oštra ko u divljeg krmeta, nisam se tri godine šišao. Uske farmerice, a dolje široke, džemper moderni, uska košulja, crvene cipele… dođem u Šipovo - niko crvenih cipela nije imao sem mene! A jednom sam u Makarskoj zadnje pare dao za ulaznicu za koncert, ma ni za doručak mi nije ostalo!”

Hvalimo njegovo glumačko umijeće i pitamo ga kako je bilo na snimanju.

“Sve što su mi rekli, ja sam ozbiljno primio srcu i duši i radio sam sve po uputstvu. Shvatio sam poslije da je taj glumački život zabavan, ali bogami i naporan. Ima tu i posla, i ponavljanja, a i treba narodu ugoditi. Ja sam baš zadovoljan, a i drugi kažu da je dobro ispalo. Nadam se da će festival doprinijeti da se za naš kraj dalje čuje i da nam dođu gosti”, otkriva nam.

-
Izvor: YouTube

Milenko nas je dočekao u tradicionalnoj janjskoj nošnji, ručno vezenoj i izrađenoj od konopljinog platna, koje se danas više ne pravi, jer je konoplju nezakonito uzgajati.

Janjski vez, objašnjava nam njegova komšinica i rođaka Mara, je ono po čemu se nošnja ovog kraja ističe. Ona sama i danas izrađuje košulje, ali zbog kompleksnog veza, izrada traje dosta dugo, pa su ovi komadi odjeće izuzetno rijetki, ali i skupi.

Uz domaći kajmak, pokupljen tog jutra pričamo o njihovom rodnom mjestu.

“Naš kraj je jedno veliko etno selo, od Mrkonjića i Manjače, pa do Kupresa. Sve je autentično, očuvana je priroda, kako ga je bog stvorio tako je i danas. U nekim domaćinstvima i sad možete da vidite kako se nekad živjelo. Nadaleko čuvene rijeke Pliva i Janja su čiste i voda je sigurna za piće, a poznati smo po dobroj hrani”, kaže nam Milenko.

Ovaj je kraj poznat po odličnoj jagnjetini, a ni rakija koju peku ništa manje nije dobra i poznata. Sve je prirodno, domaće, ili ako vam je draže – organsko.

“Nije hrana da čovjek sjedne i najede se. Kod nas se uz hranu uživa, druži, uz jelo se opustite, tek onda je to ono pravo, istinsko zadovoljstvo za sva čula”, objašnjava nam Milenko i nudi nas rakijom, koja kaže, nije da se napiješ, nego da se bolest otjera.

Pečenje rakije je poseban ritual.

“Mi u rakiju ne stavljamo šećer, nego posebne trave – neko kaže treba sedam, ja mislim da je najbolja ona u koju se doda od 17 do 24 trava, ali, treba znati tačno koje biljke idu”, kaže.

“Posjeta našem kraju dobra je i po zdravlje – boravak u prirodi liječi i tijelo i dušu. Možete da obiđete crkve i manastire, jame i pećine, možete da idete u lov i ribolov – za svakog će se pronaći nešto blagotvorno. Možda malo više treba da se poradi na organizaciji i logistici, a sadržaj imamo. Treba označiti biciklističke staze i dovesti vodiče, dovesti studente i stručnjake da vide šta sve imamo”, ističe.

Stanovnici ovoga kraja vole goste i putnike namjernike. Vole i da ugoste, da počaste.

“Seoski turizam je nešto na šta smo posebno ponosni. Bilo bi lijepo da dođu ljudi i stvarno osjete kako se živi na selu – ko želi može da dođe da čuva krave, ili da jaše konja, da učestvuje u kosidbi, pa da im pravimo domaću hranu i da spavaju kod nas”, kaže Mara i priča nam kako im je prije smrti Josipa Broza Tita 20 godina dolazio bračni par Holanđana.

“Ko ovdje jednom dođe – obavezno se vrati. Kad sjednete, pogledate oko sebe, čovjek da je ne znam koliko bolestan, ozdravio bi. Sve muke nestanu”, uvjerava nas.

Kad već pomenusmo zeta, dođosmo i do svadbenih običaja ovoga kraja, koji su izuzetno zanimljivi.

“Kod nas su nekad bile tri vrste braka – kad se dvoje ljudi zaljubi, drugo je nasilno, odnosno kad otmete mladu, a treći je kad si uljez”, priča nam Milenko.

Prošnja se obično dešavala noću, da, ako se ne dogovore, prosioci mogu po mraku otići kući, da ih narod ne vidi. Ako ih vide bez nevjeste, kaže se “eno ih vuku džigericu”.

“Bilo je slučajeva kad je nasilno vjenčanje – kad se otme mlada za nekog. Nađu je kod ovaca i nosi kući. Dešavalo se da po 15 dana neće da priča s mladoženjom, posebno spavaju, ali na kraju šta će... Moj je otac bio 35 godište. Došla naredba da ide na omladinsku radnu akciju u Zenicu, pravila se pruga u Banovićima. Bio lijep, zgodan, crven, imao dosta cura, hodao po lilajkama i znao lijepo pjevati. Otišao tad, bio šest mjeseci i poslao pismo “Dovedite mi tu i tu”. Odu njegovi drugovi, a bila kuća ona nekadašnja, dolje štala, gore za stanovanje. Jedan od drugova koji se penjao po mladu upadne u đubar do koljena. Doveli su moju majku, i čekala ga je puna četiri mjeseca. Četiri sina mu rodila. Tako je to bilo nekad.”

“Uljezi“ su bili siromašni momci, pa su se ženili s curama koje se isto nisu mogle lako udati. U crkvi onda mladoženja primi blagoslov, dobije njenu zemlju, ali mora da slavi njenu slavu.

Lilajke, ili lile se u ovom kraju i danas obilježavaju. Inače, običaj paljenja guma, koji je široko rasprostranjen više se ne praktikuje, ali nekada su se palili stari opanci i gumene stvari da bi se otjerale zmije.

“Od prije 10-15 godina idemo na Vitorog i gore noćimo, družimo se, logorujemo, jedemo i pijemo. To je poseban doživljaj”, kaže naš domaćin.  

Kosidba je najteži posao u toku godine, u kome je nekad učestvovala cijela porodica. Danas se čuju mašine, a nekad se samo pjesma čula. Milenko nam pokazuje svoj patent – grablje i vile na jednom štapu, da se, kaže, ne gubi vrijeme!

Milenko Milovac, Šipovo, nošnja Izvor: Vesna Kerkez, mondo.ba

Napuštamo Milenka i Maru, a oni nam čvrsto obećavaju da će doći na Z.E.T. festival. Dođite i vi, ako ni zbog čeg drugog, ono bar da upoznate ove sjajne ljude.

Komentari 0

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

Još iz INFO

MONDO REPORTAŽE

loader