Radovan Karadžić kroz iskaze svjedoka odbrane Dragana Šojića i Mihajla Vujasina opovrgavao optužbe za teror nad civilima u Sarajevu.
Nastavljajući odbranu pred Tribunalom u Hagu, bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić danas je kroz iskaze svjedoka odbrane Dragana Šojića i Mihajla Vujasina opovrgavao optužbe za teror nad civilima u Sarajevu artiljerijskim gađanjem granatiranjem i gađanjem iz snajpera i za progon nesrpkog stanovništva.
Svjedok Šojić koji je bio zvaničnik srpske opštine Novo Sarajevo, izjavio je da "nikada nije čuo" da je Srpska demokratska stranka, čiji je istaknuti član bio, imala namjeru da progoni građane muslimanske i hrvatske nacionalnosti.
Prema Šojićevim riječima, krizni štabovi SDS u srpskim opštinama bili su formirani zbog priprema Muslimana i Hrvata za rat, a njihov cilj je bilo održavanje normalnog života u uslovima neposredne ratne opasnosti.
Opštinska ratna predsjedništva, kako je rekao, nisu imala namjeru da "proganjaju ili unište" nerspske zajednice.
Svjedok je potvrdio da je, početkom rata, "u haosu" na Grbavici bilo "pljačke i ubijanja", ali da su vlasti to uspjele da suzbiju.
Kazao je i da je čuo za Veselina Vlahovića zvanog Batko koji je "predstavljao podjednaku opasnost za sve stanovnike Grbavice, bez obzira na nacionalnost" i da je "s olakšanjem" primio vijest da Vlahović "treba da bude uhapšen i procesuiran".
"Ubrzo je nestao i ne znam šta je bilo s njim poslije", rekao je Šojić.
Zbog zločina nad nesrpskim civilima na Grbavici, Vlahoviću se sudi pred Državnim sudom u Sarajevu, nakon hapšenja u Španiji.
Šojić koji je od juna 1992. do decembra 1993. bio u četi pod komandom Slavka Aleksića - koga je opisao kao "osobu izuzetnih ljudskih, a prije svega vojnih kvaliteta" - na sarajevskom Jevrejskom groblju, negirao je da je to bila jedinica Srpskog četničkog pokreta. Jedino po čemu je ta četa bila izuzetna, prema riječima svjedoka, bilo je to što je odbranila svoje položaje tokom rata.
U unakrsnim ispitivanju, tužiteljka Katrina Gustafson pitala je svjedoka zar duga kosa i brada koje je Aleksić nosio, kao I titula "vojvode" koju je isticao, nisu karakteristične za četnike, na šta je Šojić odgovorio da je Aleksić "naprotiv, imao prosvećeno lice" i "u nekim momentima više ličio na Mojsija".
Kazao je i da "nikada nije čuo" da Aleksić sebe naziva "vojvodom", a pri tom iskazu je ostao i nakon što mu je tužiteljka pokazala dokument na kojem se Aleksić tako potpisao.
Odgovarajući na pitanja tužiteljke, Šojić je opovrgavao da su srpski krizni štabovi bili formirani već u decembru 1991. u skladu sa uputstvom vrha SDS, zvanim "varijanta A i B" o preuzimanju vlasti u opštinama sa srpskom većinom, ali i tamo gde su Srbi manjima. Svjedok je rekao da to uputstvo nikada nije vidio.
Poslije Šojića, u Karadžićevu odbranu svjedočio je pukovnik Mihajlo Vujasin koji je bio zamjenik komandanta Rajlovačke brigade VRS, a zatim načelnik Inženjerije u Komandi Sarajevsko-romanijskog korpusa (SRK) VRS.
Vujasin je ponovio iskaz drugih oficira SRK koji su svjedočili prije njega. Izjavio je da cilj Korpusa nije bio da "uđe u Sarajevo", nego da odbrani srpske teritorije i stanovništvo i spriječi proboj Armije BiH iz grada.
Odbrambena dejstva i vatru kojom je SRK uzvraćao na napade iz Sarajeva, svjedok "nije smatrao sistematskim i raširenim napadima na civilno stanovništvo", kako tvrdi optužba. Srpska vojska oko Sarajeva, takođe, nikada nije imala namjeru da teroriše i ubija civile, rekao je on.
Naprotiv, tvrdio je Vujasin, SRK je po strogim naređenjima vatru otvarao samo na neprijateljske položaje, kako bi se izbjegle civilne žrtve.
Kako je izjavio, nikada nije znao da je zadatak snajperista bio da gađaju civile i nikada nije dobio, niti izdao takvu naredbu.
Tvrdio je da su, međutim, muslimanski snajperisti iz grada stalno gađali civile na srpskoj teritoriji i mnoge ubili.
Svjedok je kazao i da je SRK omogućavao isporuke humanitarne pomoći, gasa, vode i struje civilima u Sarajevu, po izričitoj Karadžićevoj naredbi.
Vujasina će sutra unakrsno ispitivati tužioci. Karadžić je optužen i za genocid u Srebrenici; progon Muslimana i Hrvata širom BiH i uzimanje za taoce "plavih šljemova" UN, 1992-95. godine.
(Beta)