Nakon tragične nesreće u slovenačkim Alpima, kada je snježna lavina odnijela živote trojice hrvatskih planinara, preživeli članovi grupe prvi put su javno progovorili o dramatičnim trenucima koji su im zauvijek promijenili živote.
"Desilo se iznenada. Nije bilo nikakvog zvuka, nikakvog groma. Sve je postalo bijelo, njih više nije bilo", ispričao je Dubravko Perić, posljednji u koloni, koji je jedini imao pun pogled na nesreću. Njegov jedini refleks bio je da vikne: "Dole!".
Grupa od sedam planinara iz Splita, Solina, Kaštela i Žrnovnice prošlog vikenda se uputila ka vrhu Tosca. Lavina je odnijela petoro, a troje je poginulo – iskusni vodič i alpinista Marijo Boka, te braća Roko i Andrija Kovačev. Preživeli su Mia Mihanović, Tonći Leskur, Bernard Mandušić i Dubravko Perić.
"Odlučili smo da progovorimo zbog porodica poginulih", rekla je Mihanovićeva za Slobodnu Dalmaciju, dok je Mandušić dodao da žele da javnost sazna istinu. Svi su naglasili da je Boka uvijek insistirao na pravilnoj opremi i da se bez nje ne bi ni upustili u planinarenje.
Grupa je u subotu ujutru krenula sa Pokljuke ka planinarskom domu Vodnik, zatim nastavila ka Triglavu i domu Planika. Nakon večere i odmora, uslijedila je kobna nedjelja.
Prema riječima Bernarda Mandušića, ujutro je napadalo više snijega nego što je bilo najavljeno. Lokalni vodič ih je upozorio da izbjegnu dio staze i da se ne vraćaju kroz šumu. Krenuli su u koloni, sa razmakom od 15 do 20 metara. Nakon pola sata hoda, lavina je pogodila grupu.
Na čelu kolone bio je Marijo Boka, iza njega Mia, Tonći, braća Kovačev, pa Bernard i Dubravko. Lavina je odnijela prvih petoro.
"Zadatak posljednjeg u koloni je da nikoga ne ostavi iza sebe. Vidio sam sve. Kao da je ogromna lančuga povučena preko njih", rekao je Perić.
Mia Mihanović je bila odmah iza Boke.
"Odjednom sam osjetila lavinu. Zakopala sam štapove i noge u snijeg, držala se svom snagom da me ne odnese", ispričala je. Kada se snijeg smirio, Boke više nije bilo. Počela je da kopa, ali ga nije pronašla. Uspjela je da se veže za drvo, bojeći se nove lavine.
Tonći Leskur je rekao da ga je spasio Dubravkov krik. "Nagonski sam se sagnuo i osetio kako snijeg leti preko mene".
Kada se okrenuo, vidio je samo Miu. Braće nije bilo. Počeli su da kopaju, ali su brzo shvatili da su njihovi prijatelji nestali u bezdanu.
Dok su čekali pomoć, pokrenule su se još tri lavine. Sklonili su se iza stuhene i drveća, jedino moguće sklonište.
Spasioci su do njih stigli nakon više od četiri sata, jer helikopter nije mogao da poleti zbog lošeg vremena. Preživheli su bili iznenađeni brzinom dolaska – već u prvoj grupi bilo je oko 30 spasilaca.
"Slovenci su nam rekli da je to bila najteža spasilačka akcija u poslednjih 30 godina, rekao je Mandušić. Prvo je pronađeno tijelo vodiča, ali je nova lavina prekinula potragu.
"Svaki put kad su javili da su pronašli jednog od nestalih, ali mrtvog, ponovo smo se slomili. Do kraja smo se nadali. Vjerovali smo da će se sami iskopati iz snijega, da će se vratiti“, zaključili su preživjeli.
