Prije dvije godine Aleksandar Tijanić dao je intervju za NIN, ali je insistirao da bude objavljen poslije njegove smrti.
U ovom "testamentnom intervjuu" Tijanić poručuje da uopšte ne bi volio da ga srpsko novinarstvo pamti.
"Duboko prezirem profesiju kojom se bavim, kao i sebe. Novinarstvo, to je sloj robova. Ne znam ni sam šta tražim skoro četiri decenije u novinarstvu. Kada sve saberem, napisao sam hiljade tekstova, ali ima samo desetak koji mogu da izraze ono što ja mislim da sam ja. Samo desetak", rekao je tada Tijanić.
"Voleo bih da ostavim dvije ili tri knjige svojih tekstova i da samo studenti novinarstva kada hoće da vide kakav je ludak bio Tijanić, uzmu i pročitaju nekoliko tekstova", rekao je on.
"Ono što sam ja uradio u srpskom novinarstvu je da sam počeo da pišem o politici kao o sportu, a o sportu kao o politici", rekao je Tijanić i dodao da nikada nije volio pohvale i nagrade, koje, istina nikada nije ni dobio.
Govoreći intimno o sebi objasnio je i neke svoje poteze, koji mu se i poslije smrti spočitavaju:
"Kurčim se da ljudi ne bi vidjeli moj strah. I da me zbog tog kukavičluka ne prezru. Zato se pravim habar u situacijama koje su ludačke."
Potom je pričao tiše i sporije:
"Ovo što sam radio posljednjih 12 godina, to nije novinarstvo, već borba za glavu, za život. Neki moji prijatelji novinari su ubijeni, neki poludili, a neki napustili profesiju", rekao je Tijanić i podsjetio se 1999. godine kada su on i Ćuruvija "licitirali" koga će ubiti - jedog drugog.
Vjerovao je da ima veliki broj neprijatelja:
"Znam koliko imam neprijatelja koji uživaju u tome da ih ponižavam. Spisak mojih neprijatelja je - ko je ko u Srbiji od najmoćnijih ljudi. Kako bih preživio te neprijatelje, morao sam da budem zvonar Bogorodičine crkve: ružan, grbav, nikakav. Ali da zvonim vrlo jako i daleko. I u tome je moja moć. Ne sastoji se u tome da nekog zaposlim ili otpustim, objavim ili ne objavim, već je cijela moja moć sadržana u tome da pišem, i da zvonim i da lajem. I da ljudi koji me i ne vole moraju da me čitaju i kažu‚: jebem mu mater, jeste skotina, ali ovde ima nešto."
Kako je rekao ima malo prijatelja, ali odabranih... puno kumstava od kojih najmlađe traje 15 godina. A onda se prisjetio Bogdana Tirnanića:
"Dragi moj Tirke, na mnogo načina imali smo odnos mlađeg i starijeg brata. Ali to ne znači da sam se uvijek slagao sa onim što je on radio, niti je on potpisivao ono što sam ja radio. Dešavalo se da nismo govorili dugo, ali ja sam ga iskreno volio. Nije bilo ničega sličnog u mom načinu razmišljanja sa njegovim, iako su ljudi tako mislili. Duboko i iskreno me je pogodila rečenica njegove supruge Dare Džokić na njegovoj sahrani - Ostao si sam Tijaniću, pazi šta radiš!"
U ovom oproštajnom intervjuu Tijanić se prisjetio svoje porodice, Kosova i Dečana i rezignirano je zaključio:
"Jeste, moj stav je da Kosovo treba prodati. Nemamo mi snage da ga fizički zadržimo. Mi smo bivši hegemoni Balkana."
Međutim, on priznaje da mu se slike iz djetinjstva često javljaju u snu:
"Često mi se u snu javlja Podujevo, dedina kuća, dvorište...", a pošto se malo zamislio i uzdahnuo dodao je "ne, nemam danas nikoga na Kosovu! Čekaju me samo Dečani!"
Za kraj izdvajamo rečenicu Aleksandra Tijanića iz njegovog oproštajnog intervjua::
"Lagano odumirem stojeći na nogama kao neka vrsta ludog dinosaurusa."
Aleksandar Tijanić preminuo je u ponedeljak, a danas će se na komemorativnom skupu u 12 sati u Skupštini grada Beograda od njega oprostiti kolege, prijatelji, poštovaoci... Kremacija posmrtnih ostataka biće obavljena sutra, u petak, u 15 sati, na Novom groblju, a urna će biti položena u Aleji zaslužnih građana.
(MONDO, foto: MONDO Sivački Goran)