Predsjednik Saveza Srba iz regiona Miodrag Linta ocijenio je klasičnom otimačinom to što Hrvati prisvajaju srpske običaje i naglasio da čuvena Sinjska alka i ojkanje nisu jedini srpski običaji koje su Hrvati prisvojili.
Linta je dodao da Hrvati namjeravaju da te običaje predstave kao svoje nematerijalno kulturno nasljeđe.
Podsjetio je da su ojkača i Sinjska alka 2010. godine upisane u Uneskove registre svjetskog nematerijalnog kulturnog nasljeđa kao hrvatski običaji, iako je zapravo riječ o srpskim.
On podsjeća da pjesnik Nenad Grujičić, autor antologije "Ojkača" tvrdi da je ojkača jedan od autentičnih elemenata kulture krajiških Srba.
"Kao jedan od dokaza Grujičić navodi da je daleke 1899. godine naučnik svjetskog glasa LJudevit Kuba u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slovena zapisao da je ovaj način pjevanja raširen po cijeloj Dalmaciji, ali da je posebno omiljen u pravoslavnim krajevima, te da se u Hrvatskoj može naći samo kod pravoslavaca izbjeglih iz Bosne ili Srbije", rekao je Linta za "Blic" koji se u današnjem broju bavi temom šta je srpsko, a šta hrvatsko.
On je naglasio i da je Sinjska alka srpska viteška igra koja se održava u prvoj sedmici avgusta u Sinju u znak sjećanja na pobjedu nad turskim osvajačima 14. avgusta 1715. godine.
"Na taj dan je 700 srpskih vojnika iz Sinja uspjelo odbiti navalu vojske turskog seraskera Mehmed-paše-Čelića, a u čast veličanstvene pobjede nad Turcima Sinjani svake godine tradicionalno održavaju viteški turnir poznat kao Sinjska alka. Tada u tom dijelu Dalmacije nije bilo Hrvata", istakao je Linta.
On je podsjetio da su na Uneskovu listu kao hrvatsko nematerijalno nasljeđe uvrštena i narodna kola dinarskih Srba "Bećarac" i "Vrličko nijemo".
Linta je upozorio da se pokušaj otimačine srpskih običaja nastavlja i ukazao da je Dragan Pavlović - harambaša srpskog društva "Čuvari Hristovog groba" iz Vrlike dobio ponudu iz Zagreba da i ova pravoslavna tradicija bude pri Unesku upisana kao hrvatski narodni običaj.
"Čuvanje Hristovog groba je drevni običaj koji je u hrišćanskom svijetu zabilježen samo u Jerusalimu i Vrlici, malom mjestu u sjevernoj Dalmaciji. Običaj postoji najmanje 400 godina. Čuvari stupaju u crkvu, obučeni su u narodnu nošnju Vrlike i još devet srpskih sela, predvođeni harambašom, gdje dvojica čuvara zauzimaju mjesto sjeverno i južno od Hristovog groba i gledaju Svetu plaštenicu", pojasnio je Linta.
On je rekao da ovaj običaj može ostati srpski jer je Društvo pri Etnografskom muzeju Srbije registrovalo i zaštitilo običaj i tradiciju kao srpsko nacionalno nasljeđe.