Euforija koju je u srpskoj javnosti podigla predsjednička kandidatura Luke Maksimovića alijas Ljubiše Preletačevića Belog, aktuelizovala je priču o pioniru izbornog performansa na prostorima bivše Jugoslavije, našem Boru Miranoviću.
Samozvani kralj Crne Gore, bodibilder, filmski kaskader i statista, bio je kandidat grupe građana na predsjedničkim izborima 1997. godine koji su po mnogo čemu odredili sudbinu Crne Gore iako se na njima vodila borba predstavnika iste partije – Mila Đukanovića i Momira Bulatovića.
Miranović je svoju predizbornu kampanju vodio „maskiran“ u Konana i naoružan ogromnim mačom. Javnosti nenaviknutoj na političke performanse nije bilo jasno da li se Boro sprda sa publikom ili je, kako se to kolokvijalno na ovim prostorima kaže „on sam sprdnja“. Sa vremenske distance, postalo je jasno da je Miranovićev performans bio mnogo dublji nego što je to javnost kojoj se obraćao, utreniranoj za velika ideološka i nacionalna otrežnjenjivanja,mogla da razumije. Naročito u datim istorijskim okolnostima.
Borov politički program ostao je tako dugo u sijenci njegovog poskakivanja po crnogorskim vrletima sa mačom i vikinškom krunom na glavi. Sa ove distance, čini se da njegove strateške političke poruke imaju sasvim drugačiju težinu čak i za one koji su mu se podsmijavali podgrijani političkim temama koje su bile zadate varljive jeseni 1997. godine.
"Ja sam ti vazda bio za onu bivšu Jugoslaviju, ali džaba. Nemam ja ništa protiv da Crna Gora bude suverena iako to nekima smeta. I tada možemo da živimo sa Srbima, a i ostalima u još većem bratstvu i jedinstvu, obraza mi. Često ćemo se posjećivati i živjeti još u većem bratstvu nego prije", sentenca je Borove nacionalne politike.
Ekonomski dio njegovog programa možda će vam zazvučati poznato: "Siguno znam kako da Crna Gora postane Monako".
Boro je, mnogo prije svojih protivkandidata i budućih predsjedničkih i lokalnih kandidata počeo da obećava žičaru s kojom bi se turisti spuštali sa od Lovćena do mora i sa nje, kako je najavljivao “posmatrali ljepote Crne Gore sa ogromnih teleskopa”.
Imao je i zanimljivu viziju privatizacije.
“Sve fabrike ipreduzeća koja su nerentabilna, preša bi u ruke privatnika”, planirao je Boro ne sluteći da će nakon njegove neuspjele kandidature i mnoga rentabilna preduzeća postajati nerentabilna kako bi završila u rukama privatnika.
Boro je bio različit od profesionalnih političara sa ovih prostora i po jednom sasvim nestandardnom obećanju.“Ako se moj ekonomski program ne bi obistinio, ja bih se povukao. Ne bih dozvolio da svake godine ponavljam I idem u prvi razred”, obećao je Miranović.
Neka od njegovih predizbornih obećanja, međutim, nisu se usudili da ponove ni najhrabriji političari pregaoci u Crnoj Gori. Poput onog da će u kanjonu Cijevne izgraditi Diznilend, ili najave gradnje trke za Formulu 1 na Ćemovskom polju.
Pogledajte film režisera Momira Matovića o Boru Miranoviću u kojem je, do detalja, izložen njegov „predizborni program“:
Miranovićeva kandidatura, nažalost, nije bila prihvaćena tako da nije bilo prilike da se prebroji koliko ima onih koji su razumjeli njegov performans.
On već decenijama živi u Sjedinjenim Američkim Državama odakle se povremeno oglasi promovišući svoje tehnike borilačkih treninga. Na poslednjem je demonstrirao fasicnantnu brzinu udaraca (50 u sekundi), zadatih sparing lutki.
Pogledajte poslednje obraćanje Bora Miranovića nesuđenim glasačima u Crnoj Gori:
