Ovo je priča koja je "zapalila" društvene mreže u Hrvatskoj. Ne, ne tiče se odnosa Srba i Hrvata, već mnogo važnijeg - kako nam se obrazuju deca. U poređenju sa Švedskom ni "europska" Hrvatska nije dobro prošla.
Proteklih godina desetine hiljada Hrvata napustili su Hrvatsku u potrazi za boljim poslom i boljim životom. Veliki broj njih otišao je u države zapadne i severne Europe, uglavnom u Nemačku i skandinavske države.
Jedan od njih je i bivši novinar "Jutarnjeg lista", Slobodan Mufić, koji se sa suprugom i kćerkom prošle godine preselio u Švedsku. Praktično je od prvog dana oduševljen tom državom, i to redovno ističe na svom Facebooku, ali ovo ga je posebno dotaklo, pišu iz "Jutarnjeg lista".
U jednom postu na Facebooku Slobodan je opisao nešto, za balkanske pojmove bukvalno neverovatno - prvi dan kćerke u novoj školi.
Sredina prošlog avgusta, ugodno leto u Švedskoj. Mi smo Mi, a On je direktor osnovne škole Lunden, udaljene 200 metara od našeg stana.
Mi: Preselili smo se nedavno u Švedsku i imamo 11-godišnju kći koju želimo upisati.
On: Dobro, popunite ovaj obrazac, treba nam nekoliko osnovnih informacija o vašoj kćeri.
Mi: Znate, ona ne zna švedski.
On: Dobro, naučit će.
Mi: Možda bi isprva trebala raditi po posebnom programu?
On: Postoji i ta mogućnost, ali mi mislimo da će najbolje i najbrže naučiti švedski u razredu s ostalom decom. Uostalom, jedna nastavnica švedskog jezika radiće dva sata dnevno samo s njom.
Mi: Što Leona treba da ponese u školu?
On: Ništa. Knjige, sveske, olovke, gumice, zarezivače, lenjire, bojice... sve će dobiti ovde. Mora samo da se voditi računa da baterija na iPad-u ne bude prazna.
Mi: Znači, moramo joj kupiti iPad?
On: Ma ne, iPad će dobiti u školi, da se lakše snalazi s prevođenjem i učenjem, ali mora sama paziti na bateriju.
Mi: Treba li detetu spremiti neku hranu za školu?
On: Nema potrebe, doručak je od 7:30, a ručak u 12:00. Svaki dan imamo dva menija, mesni i vegetarijanski.
Mi: Mislite li da bismo kod kuće ponekad trebali govoriti švedski s Leonom.
On: Nikako. Kod kuće trebate da razgovara na hrvatskom. I ne samo to, bilo bi dobro da jednom nedeljno uči hrvatski na dodatnoj nastavi.
Mi: Imate li nekoga ko predaje hrvatski jezik?
On: U našoj školi nemamo, ali dopunska nastava hrvatskog jezika održava se četvrtkom od 16:00 u Eriksdalskolanu.
Mi: To je na suprotnoj strani grada...
On: Nema problema, naručićemo taksi.
Mi: Taksi?
On: Da, čekaće je na parkiralištu svakog četvrtka u 15:45 i vratiti kući odmah nakon nastave.
I tako se Leona svakog četvrtka vozila taksijem na časove hrvatskog. Posebno se važnom osećala kad bi po nju došla mlada vozačica u limuzini s tamnim staklima. Naravno, sve na račun ljubaznih i širokogrudnih švedskih poreznih obveznika.