Beogradska "Duga" objavila je 1975. izuzetno emotivan i slikovit članak o "realnom" životu jugoslovenskih gastarbajtera. Pročitajte...
TRI PISMA IZ AUSTRIJE
Bečki fijakeri su isto tako poznati kao i bečke šnicle. U sjenci crkve svetog Štefana, jednog od istorijskih i turističkih znamenja grada valcera, u najužem centru Beča, nalazi se i fijakerska stanica.
U starinskim frakovima i sa halbcilindrima na glavi, brkovima i bakenbardima a la Franja Josif, konji i kočijaši strpljivo očekuju mušterije. A mušterije zna se: Amerikanci i Japanci, oni koji imaju dosta novaca za ovo skupo zadovoljstvo i svojevrsan egzibicionizam i - pokoji Jugosloven.
Provozati se fijakerom ulicama i uličicama prvog becirka, koji vri od automobila, zvuči pomalo luckasto. Pred semaforom, ili u zagušenoj uličici, dok čeka da se saobraćaj raspetlja, Bečlija će iz svog "fijata - štajera" osmotriti putnike u fijakeru, kao kosmonaut diližansu sa Divljeg zapada.
Biće u tom pogledu i sažaljenja zbog uludo bačenog novca i podsmijeha i nerazumijevanja. Jer, Bečlija davno već ne koristi fijaker. To mu ni u snu ne pada napamet. Pa ipak, fijakeri rade punom parom, mušterija uvijek ima, naročito ljeti kada bogati i razmaženi turisti najme crni, lakirani fijaker i brkove a la Franja Josif pa se vozikaju čitavo prije podne da bi, u restoranu na Grincigu, Frojdenau ili Vinervaldu, ili nekom drugom mjestu probali čuveni bečki fijaker-gulaš.
DOBRA I JAKA GRBAČA
Amerikanci se voze fijakerom, jer hoće da pokažu da su Amerikanci i da imaju dosta para.
Japanci zato što su radoznali kao djeca.
Jugosloveni se voze fijakerom iz inata. Kad naš gastarbajter, poslije nekoliko godina trpljenja i odricanja, jedne vrste isposništva i askeze, osjeti da je dobro stao na obje noge, da se radna knjižica napunila šilinzima i da mu više niko ništa ne može, on se opusti i raspusti, raspomami i omami, udari mu para u glavu - pa pored ostalih ludosti koje počini, evo ga i u fijakeru.
Siroma sam al’ volim da živim.
Sa malim šeširićem na glavi po kome ga lako možete prepoznati, šparta prvim becirkom, vuku ga dva bijela lipicanera, šta košta neka košta, ne pita on za cijenu.
Omama?
Šta je to što našeg čovjeka u tuđini često izbacuje iz kolosjeka kojim se uputio? Otkud da jedan sabran, staložen čovjek, za koga bi se reklo da zna šta hoće, izgubi kontrolu nad samim sobom, počne da divlja, da razbacuje teško stečeni novac, da se producira i dokazuje, bilo ovdje, u Beču, ili kad stigne u rodno mjesto?
Otkud odjednom bube u glavi?
Ogromna većina naših radnika u Austriji je sa sela, takozvana nekvalifikovana radna snaga. Oni u Austriji rade sve i svašta. Oni i njihove žene.
Muškarci rade na građevinama, kao polukvalifikovani zidari, tesari, pomoćni radnici, ima ih po školama za jahanje, konjušarnicama, na poljoprivrednim posjedima, rade kao traktoristi, tovare kamione, čiste robne kuće, posluju po magacinima, klanicama, ruše stare bečke zgradurine, kupaju mrtvace, raskopavaju ulice, rade sve one poslove za koje je potrebna dobra i jaka grbača.
Žene rade po kafanama kao sudopere, pomoćne kuvarice, čistačice, po konfekcijama i trikotažama kao priučene radnice, bedinuju ili čuvaju djecu, rade po bolnicama, vešerajima, serviraju doručak po biroima i nadleštvima.
I šiling kaplje.
Puni se štedna knjižica.
DOBROSAF I GAZDA
I, onda, kako se živi?
Živi se loše. Moje šestomjesečno iskustvo govori da naši gastarbajteri u Austriji žive loše. Moj prijatelj Voja Jovanović zvani Kurjak, iz pocerskog Pričinovića, kaže:
"U Jugoslaviji sam živio kao čovjek, ovdje živim kao skot."
Njegova žena kaže:
"Vojo, čim pređemo granicu, pocijepaćemo pasoše da nam više ne padne na pamet da se vratimo."
Voja Jovanović još kaže:
"U mogućnosti sam takvoj da svakog dana prase zakoljem, iz mog obora, i balon rakije popijem, iz mog podruma, o vinu i da ne govorimo. Štalu moju da vidiš, ljepotu jednu, kuću i štalu, da plačeš! I šta ću ja ovde, brate moj i prijatelju, ajde, objasni ti meni, školovan si čovjek!?"
Živi se loše. Štedi se na svemu. Šilinzi i soške. Oni najpametniji šalju novac kući, u neku našu banku, da ne bi došli u iskušenje da ludost ne počine.
Kuva se krompir paprikaš i pasulj. Svinjska mast je jevtina. Zamasti se dobro krompir paprikaš i tjeraj Lenka riđu i zelenka. Stanuje se po izbama, često bez vode. Radi se i subotom, putuje se časovima do gradilišta, trikotaže, bolnice. I natrag. Onda se jede i spava.
Dan proleti. Sutra svane novi dan pa i on proleti. Drijema se u tramvaju, u metrou. Najteže je od svega što se naš čovjek ovde osjeća kao sluga. To je ono što ga muči.
Opasno muči. U svojoj zemlji nije poznavao to osjećanje. Ovde ga je upoznao.
Dobrosav je, na primjer nešto zabrljao.
"Dobrosaff vas ist das!" viče gazda. Bulji se i beči se.
Dobrosav bi mu sad odgovorio (da je u Jugi):
- Šta je bre, glavonja, šta se dereš, jel ovo tvoja fabrika?!
Možda bi ga i potegao nekim tvrdim predmetom pa ko je - da je. Ovdje ćuti kao riba. Pogne glavu Dobrosaf pa šljaka li šljaka. Arbajt, arbajt.
Možda zato, zbog tog izraženog osjećanja da je čovjek ovdje sluga, nema mnogo naših kvalifikovanih radnika. Pogotovo nema mlađih. Sve sam seljak iz Posavine, Mačve, Krajine. I svako od njih zbog kuće. Nova, komforna kuća postala je opsesija mnogih ljudi sa sela. I kao neko takmičenje.
Mnogi su zaista i život u Beču ostavili zbog te budalaste opsesije da sagrade kuću tri puta veću nego što im treba. I sagradili su. Po cijeni koja nije mala i koju samo oni znaju.
TUĐINO, ŠTO ME OTUĐI
Naš čovjek, takozvani gastarbajter, pogotovo onaj sa sela, veoma je emotivan. Odvojen od kuće, "rodnog sela", izvučen iz sredine kojoj je pripadao i koju je volio, postaje u tuđini lako ranjiv.
Dan Republike proslavljen je prošle godine u Beču svečano. Bio sam na priredbi u "štathali", modernom i džinovskom zdanju, među hiljadama naših gastarbajtera. Hala je bila ispunjena do posljednjeg mesta.
Gostovali su naši komičari sa Čkaljom na čelu i pjevačima narodnih pjesama. To je trebalo vidjeti. I razumjeti ove ljude i njihove muke. Kad su roknule harmonike, svi su podigli ruke uvis i iz hiljada grla se zaorilo jedno: jaooooj!!
Ne vjerujem da sam na jednom mjestu video toliko srećnih i toliko tužnih ljudi u isti mah.
I tako, taj mukotrpni život, taj teški rad, to skotsko življenje po bečkim izbama, to dremuckanje po metroima, to iščekivanje povratka, burgija u dušama ovih ljudi koji nisu dorasli velegradskom življenju. Burgija dok ne izburgija.
Onda se krene "Kod Joce" u Lavovsku ulicu. Tamo su pjevaljke. Harmonike. Bas. Tamo ima rakije i ćevapa. Tamo se pjeva i pjesma: u Beču sam život ostavio.
I pjesma: Tuđino, što me otuđi. I pjesma: Kud si pošla sa cvijetom u kosi.
Tamo se razbijaju i jedu čaše. Tamo se pjeva i plače. Pije do besvijesti. Po srči se gazi. Ujutru se kafana čisti lopatama. Tamo otkazuju svi pečalbarski kontrolni mehanizmi. U toku dve noći jedan naš čovjek je pjevaljkama i harmonikašima ostavio 50.000 šilinga, oko pet miliona starih dinara. Svaka pjesma 100 šilinga. Tamo, kod Joce, doziva se sin, stara majka, rodni kraj, čobanica mlada. Jednom rečju: omama.
Onda se opet iziđe u ono sivo, maglovito bečko jutro, na asfalt, putuje se dugo metroom, čak u dvadeseti becirk ili Floridsdorf ili još dalje, željeznicom, započinje još jedan neveseo bečki dan.
Dobrosaf zapinje, šljaka li šljaka, grbači sanduke, premješta i razmešta, gazda po običaju gunđa, Dobrosaf ćuti.
Vodi ga slika buduće kuće, plan je već poslao u selo, plan kupljen ovde, u Beču. Strijepi samo da mu neki ventil ne popusti, da ne ode kod Joce, u Lavovsku ulicu, da ga pjevaljka i harmonike ne uhvate pod svoje, da mu ne popiju pamet, da ne počne da jede čaše i da se vozi fijakerom zakrčenim bečkim ulicama.
POVRATAK SA TESTEROM
I tako, prolaze dani, nedjelje, godine. Puni se štedna knjižica. Šiling skače. Kuća u selu raste. Kad naraste do kraja, biće dvije, tri sobe koje će zauvijek ostati da zvrje prazne. Ako. Neka stoje. Neka budu spomen jednom radu i odricanju. Jednoj grbači koja je nekom dobro poslužila.
Vratiće se i Dobrosav.
I onaj koji je pjevaljkama darovao pet miliona "k’o na ’ladan krst".
Sem šilinga ponijeće i testeru. Onu sa benzinskim motorom. Bez te testere i strujomera niko se ne vraća. Neko još kupi i kvaku za ulazna vrata nove kuće. Kvaka je cizelirana, kao pozlaćena. Kad je komšija vidi, pa još kad je uhvati rukom, hladnu i zlatnu, ima da pobijeli kao kreč.
Sad, na kraju, ostalo je još da se vratimo na riječi Vojislava Jovanovića Kurjaka: "Šta ću ja ovdje, brate moj i prijatelju, ’ajde, objasni ti meni, školovan si čovjek!?"
(Tekst autora Dušana Savkovića objavljen je u listu "Duga" u martu 1975. godine, obrada Yugopapir)
......
Ukoliko vam se dopadaju "Priče iz naftalina", zapratite nas i na facebooku! (LINK)
