Odnos Njemačke prema zaduženom ostatku evro-zone podsjeća na odnos Kine i SAD.
Unutar evro-zone postoji velika neravnoteža koja bi mogla da dovede do eksplozije, pri čemu odnos koji Njemačka ima prema zaduženom ostatku evro-zone podsjeća na odnos Kine i SAD, ocijenio je danas njemački javni servis Dojče vele.
Kada se govori o ekonomskoj neravnoteži, često se misli na simbiozu SAD i Kine. Azijati prodaju Amerikancima ogromne količine robe. Zarađenim novcem kupuju američke obveznice i na taj način plaćaju američke dugove.
Nijemci su, u neku ruku, evropski Kinezi. Prošle godine Njemačka je ostvarila suficit u visini od 136 milijardi evra, odnosno za toliko je više izvozila nego što je uvozila. Polovina robe prodata je evro-zoni, prije svega njenim prezaduženim članicama.
Neki u takvoj neravnoteži vide uzrok za dužničku krizu. Rolf Langhamer, potpredsjednik Instituta za svjetsku privredu u Kilu (IfW) ne misli tako.
"Neravnoteža, odnosno debalans, posljedica je veoma različitih ekonomija i razlika u konkurentnosti. Svjedoci smo da je vrijednost valute mediteranskih zemalja u evro-zoni precenjena, iako bi realno ona morala da bude mnogo niža", izjavio je Langhamer.
To znači i da su plate u mediteranskim zemljama snažno porasle. To je posljedica privrednog buma, kojem su pogodovale niske kamate.
"Pred osnivanje monetarne unije kamate su bile visoke, jer se strahovalo da bi u evro-zoni moglo da dođe do obezvređivanja evra. Prije nego što je evro uvođen, došlo je do devalvacije u Italiji, Portugalu, Grčkoj ili Španiji. To je za investitore značilo velike gubitke na novčana ulaganja. Ali taj raj rizik bio je već uračunat u kamate", ocijenio je Jirgen Mates iz Instituta za njemačku privredu u Kelnu.
Ulaskom u zajedničku monetarnu uniju taj rizik je otpao. Kamate su u zemljama na periferiji evro-zone rapidno smanjene.
"Taj, da tako kažemo 'miraz', je u mnogim zemljama popijen i pojeden, a nije uložen u vidu investicija ili se investicije nisu isplatile", izjavio je potpredsjednik Instituta za svjetsku privredu u Kilu Rolf Langhamer.
Tako je došlo do krize sa naduvanim cijenama nekretnina, koja je teško pogodila Španiju.
Istovremeno, Njemačka je 2010. reorganizovala svoj socijalni sistem i tržište rada. Sindikati su bili uzdržani sa zahtjevima za povećanje plata.
To je, po riječima profesora ekonomije iz Tibingena Joahima Štarbatija dovelo do toga da "unutar evro-zone postoje zemlje, čija je valuta obezvrijeđena, kao što je to slučaj sa Njemačkom i zemlje čija je valuta precenjena, kao što je slučaj sa Grčkom ili Španijom".
Njemačka profitira zbog tih prednosti, a razlike u evro-zoni postaju sve vidljivije. Drugim riječima, evro, kao zajednička evropska valuta, nije u stanju da ukine razlike u okviru monetarne unije. Štaviše, on je doprinio da dođe do snažnije neravnoteže u okviru evro-zone, navodi Dojče vele.
Prije uvođenja evra, Grčka, Italija, a ponekad i Francuska, mogle su da posegnu za provjerenim sredstvom - devalvacijom sopstvene valute, koja je njihovu robu činila jeftinijom, a time i atraktivnijom. To je unapređivalo izvoz i uklanjalo razlike i neravnotežu, smatra Rolf Langhamer.
Evro je zapravo tim zemljama oduzeo mogućnost da promjenom kursa reaguju na debalans. To znači da te zemlje sada moraju da sprovedu tzv. "interno obezvređivanje", što znači da moraju da smanjuju plate.
Iako su u Grčkoj proteklih godina plate drastično smanjivane, nova studija koju je izradila američka bankarska grupacija "Goldman Saks", predviđa da plate treba smanjiti za još 30 odsto, u Portugalu za 35 procenata, Španiji i Francuskoj za 20 odsto, kako bi se, koliko-toliko, pokušalo da se bude konkurentan kao što je Njemačka.
Paralelno se mora raditi i na strukturnim reformama, koje su pođednako neprijatne, kao npr. smanjenje plata, a donose rezultate tek za nekoliko godina. One su povezane sa ukidanjem privilegija i mogu takođe da rezultiraju i gubitkom radnih mjesta.
Sada se povećava i pritisak na uzornu Njemačku da pruži svoj doprinos kako bi došlo do balansa u evro-zoni i kako bi ona bila manje podložna krizama. To je djelimično i učinjeno povećanjem plata radnicima u Njemačkoj.
Drugi vid doprinosa stabilnosti evro-zone bilo bi povećanje inflacije u Njemačkoj. Veća inflacija poskupjela bi njemačke proizvode i učinila ih manje konkurentnim.
Već četiri godine Evropska centralna banka izjednačava debalans unutar evro-zone na taj način što ubrizgava, odnosno usmjerava privatni kapital ka zemljama jugoistočne Evrope. Ona kupuje obveznice prezaduženih država i snabdijeva banke zemalja evropskog jugoistoka novcem, obezbjeđujući im likvidnost.
Da to ne može da funkcioniše na duže staze, vidi se i na primjeru kinesko-američke simbioze. Dok Kinezi i dalje marljivo izvoze u SAD, prisiljeni su da gledaju kako se njihove dolarske rezerve tope fleksibilnom politikom koju vodi Američka federalna banka.
Nijemcima prijeti ista sudbina, smatra Rolf Langhamer i zaključuje da "onaj ko ima trajni suficit, mora da prihvati rizik da ima potraživanja, odnosno vrijednosne papire, koji u najgorem slučaju, više ne vrijede".
(Tanjug)
