Kako će se stvari odvijati u ekonomiji i geopolitici.
Nedavni govor kineskog lidera Si Đinpinga na Kongresu Komunističke partije mogao bi da bude jedan od najznačajnijih u ovoj deceniji. On je publici – i svijetu – rekao da je njegova politika nula COVID-19 koja uništava ekonomski rast i dalje ostaje na snazi, i da je Peking odlučniji nego ikada da se ponovo ujedini sa Tajvanom, mirnim putem ako je moguće i silom ako je potrebno. Živimo u trenutku dubokih geopolitičkih raskola i izuzetne ekonomske neizvesnosti, oličenih Sijevim izjavama. Svijet se očigledno ne vraća na neki status kvo pre COVID-a. Umjesto toga, kombinacija fundamentalnih sila preokrenula je prethodni svjetski poredak i uvela period dubokog nereda, piše Dejvid Bak, profesor strategije i političke ekonomije.
"Hajde da pogledamo četiri od ovih sila – pogoršanje američko-kineskih odnosa, ruski rat u Ukrajini, populizam i inflaciju – da bi se napravili političko-ekonomski scenariji za narednih dvije do pet godina." Njegovo viđenje svjetskih ekonomskih i geopolitičkih dešavanja prenosimo u cjelosti.
1. Rat Rusije u Ukrajini
Ne samo da ruske trupe nisu uspjele da brzo pokore Kijev, kao što su pretpostavljali i Kremlj i mnogi zapadni posmatrači, izgleda da će Rusija izgubiti rat – bez obzira na mobilizaciju rezervista i zveckanje nuklearnim oružjem.
Za to postoje tri razloga. Prvo, izuzetna staloženost i hrabrost ukrajinskog naroda, oružanih snaga i vođa. Drugo, potpuni haos na ruskoj strani. I treće, izvanredno jedinstvo širom zapada koje je ukrajinskim trupama obezbedilo sofisticirano oružje, obuku i obaveštajne podatke, dok je rusku ekonomiju polako osakatilo bojkotom i sankcijama. Zapadne kompanije dale su važan doprinos pošto su se stotine povukle iz Rusije. Zapadno jedinstvo suočava se sa najvećim testom ove zime ako zalihe gasa u Evropi budu niske, a visoke cijene energenata ubrzaju očekivani pad u recesiju. Pojedinačne evropske vlade mogu se pokolebati oko Ukrajine ako se suoče sa ljutitim i hladnim biračima.
Naravno, zavisnost Evrope od ruskog gasa je dosta neprijatna situacija. Tek 2014. godine, samo oko 20% gasa EU je bilo ruski. Početkom 2022. bilo je skoro 40%. Uprkos glasnim upozorenjima Vašingtona, Njemačka, najveća privreda na kontinentu, zapravo je povećala svoju zavisnost nakon Putinove ilegalne aneksije Krima. Berlin je posmatrao ruski gas kao jeftiniji i održiviji od alternativa. Veće oslanjanje se takođe uklapalo u doktrinu nemačke spoljne politike vis-a-vis Sovjetskog Saveza/Rusije koja datira pre pet decenija pod nazivom - promena kroz trgovinu. Iako opasno naivna u pozadini, slična filozofija je donedavno gurala američku politiku prema Kini, stvarajući zavisnosti koje nisu mnogo različite.
2. Odnosi SAD i Kine
Četiri decenije nakon revolucionarnog putovanja tadašnjeg američkog predsjednika Ričarda Niksona u Kinu 1972., SAD su tražile bolje odnose sa Pekingom kroz bližu ekonomsku integraciju. Stvari su počele da se menjaju tokom drugog mandata Baraka Obame, kao odgovor na mišićavo držanje Si Đinpinga kod kuće i u inostranstvu, prije nego što je kasnije došlo do raskida sa trgovinskim ratom Donalda Trampa. Ako ništa drugo, Bajdenova administracija je ubrzala prelazak sa saradnje na konfrontaciju kroz pojačane bezbjednosne saveze u regionu sa zemljama poput Australije, kontrolu izvoza za napredne tehnologije kao što su mikroprocesori i de fakto odbrambene obaveze prema Tajvanu.
Dan nakon Sijevog govora na Kongresu stranke, američki državni sekretar, Antoni Blinken, rekao je publici na Univerzitetu Stenford da je u odnosu na strateški važan Tajvan, Peking sada „odlučan da teži ponovnom ujedinjenju u mnogo bržem vremenskom roku“ nego ranije. Tokom proteklih nekoliko mjeseci, razgovarao sam sa stotinama uglavnom evropskih visokih rukovodilaca o trenutnoj geopolitičkoj panorami. Mnogi su opisali tešku odluku o povlačenju iz Rusije. Ipak, za većinu, Rusija predstavlja manje od 5% njihovog poslovanja. Na pitanje šta bi uradili ako situacija na Tajvanu eskalira, tišina je bila zaglušujuća. Uz ogromnu zavisnost od američkog i kineskom tržišta, lideri iz industrije uključujući automobile i potrošačku i luksuznu robu spremno priznaju da nemaju uputstva za takav scenario.
3. Populizam
Jedan od razloga zašto je malo vjerovatno da će američka politika prema Pekingu omekšati je taj što je Kina jedna od rijetkih stvari oko kojih se slaže visoko polarizovano američko biračko telo. U 2011, samo 36% Amerikanaca je negativno gledalo na Kinu, a 51% pozitivno. Do 2022. godine, nevjerovatnih 82% je bilo nepovoljno – nivo premašen samo u Švedskoj, Japanu i Australiji.
Glasači širom zapadnih demokratija takođe imaju sve više nepoverenja u globalizaciju. Podstaknuta rastućom ekonomskom nejednakošću, većina u 28 vodećih ekonomija rekla je istraživačkoj firmi Edelman 2017. da nas „globalizacija vodi u pogrešnom pravcu“. Alarmantno, Edelman je 2019. otkrio da je samo 18% ispitanika širom razvijenih ekonomija potvrdilo da „sistem radi za mene“, pri čemu 34% nije sigurno, a 48% je otvoreno izjavilo da im sistem ne uspijeva. Podrška demokratiji je istovremeno slabila, posebno među mladima. Politički naučnici Jaša Mounk i Roberto Stefan Foa, sa univerziteta Džon Hopkins i Kembridž, otkrili su 2017. da, dok se 75% Amerikanaca rođenih 1930-ih slaže da je „od suštinskog značaja živjeti u demokratiji“, ta cifra iznosi samo 28% među milenijalcima. Slični trendovi se mogu primetiti u mnogim drugim zemljama. Ovo je pomoglo populistima na vlasti od mađarskog Viktora Orbana i brazilskog Bolsonara do Donalda Trampa i, nedavno, Đorđe Meloni. Imajte na umu da je Italija imala drugu najveću stopu nezadovoljstva demokratijom u svijetu u istraživanju iz 2021. godine, a na vrhu je bila samo Grčka.
4. Inflacija
Ovo duboko nezadovoljstvo preovlađujućim političko-ekonomskim poretkom bilo je prije nego što je inflacija dostigla nivo koji nije viđen četiri decenije. Povećanjem referentnih kamatnih stopa kao odgovor, Federalne rezerve SAD i Evropska centralna banka prihvataju da bi mogle izazvati recesiju. Većina analitičara sada očekuje recesiju sa obe strane Atlantika tokom 2023.
U međuvremenu, kineska politika nula COVID-19 nastavlja da slabi drugu po veličini svjetsku ekonomiju, dok njen imovinski sektor prijeti da proguta globalni finansijski sistem. Pjer Olivije Gurinčas, glavni ekonomista MMF-a, nije umanjio riječi o svetskoj ekonomiji na godišnjem sastanku te organizacije početkom oktobra, upozoravajući da su „najmračniji sati“ još uvijek pred nama i nazivajući izglede „veoma bolnim“. Ali još veći strah je stagflacija – povećanja kamatnih stopa koje guše rast, povećavaju nezaposlenost i ne uspijevaju da značajno smanje inflaciju. Interakcija takve ekonomske dinamike sa populizmom protiv establišmenta sigurno bi bila duboko destabilizirajuća za ionako poljuljan globalni poredak.
Četiri scenarija
Oslanjajući se na gore opisane sile, pozivao sam poslovne lidere iz svih sektora da razmotre četiri scenarija, piše Bak. Scenariji se ne odnose na predviđanje budućnosti. Oni se pripremaju za budućnost usred neizvijesnosti.
Mogućnosti lociram u dvije dimenzije – jednu ekonomsku i jednu geopolitičku. Što se tiče ekonomske dimenzije, najbolji scenario bi izgledao ovako - centralne banke i kreatori politike brzo stavljaju inflaciju pod kontrolu, recesije na glavnim tržištima kratko traju, a globalni ekonomski oporavak počinje u drugoj polovini 2023. i ubrzava se 2024. U drugom scenariju, agresivno povećanje kamatnih stopa moglo bi isplivati na površinu i pogoršati strukturne slabosti u globalnoj ekonomiji, što bi dovelo do perioda produžene stagflacije.
Slično sa geopolitikom, Vladimir Putin bi mogao da otkrije spasonosno povlačenje iz Ukrajine, dok bi Si, sa obezbeđenim trećim mandatom, mogao da povuče svoju retoriku u vezi sa Tajvanom. Ili još pesimističnije, situacija u Ukrajini bi se mogla naglo pogoršati, na primjer, ako Putin odluči da upotrebi taktičko nuklearno oružje ili NATO bude direktno uvučen u sukob. U međuvremenu, nacionalistički žar bi mogao da navede Sija da postavi ultimatum Tajvanu, ili bi slučajna upotreba sile bilo koje strane mogla da izazove širi sukob. Kombinujući ove različite mogućnosti, kreiram svoja četiri scenarija. Ilustracije radi, svaku vezujem za deceniju 20. vijeka – ne zato što će se istorija ponoviti, već da iskristališem šta je u pitanju i koliko se moguće budućnosti razlikuju.
Kada se činilo da se kraj pandemije nazire, nekoliko posmatrača je predvidelo povratak „burnih dvadesetih“. Prvobitne burne dvadesete dogodile su se nakon Prvog svjetskog rata kada je Liga naroda uvela kratak period međunarodne saradnje, globalna trgovina nastavljena i ekonomije oporavile. Ekvivalent posljednjih dana svakako ostaje moguć ako se globalne tenzije smanje i ekonomija brzo oporavi. Alternativno, možemo zamisliti ekonomski oporavak bez ublažavanja globalnih tenzija. Padaju na pamet rane osamdesete, kada je odlučna akcija predsjednika američkih Federalnih rezervi Pola Volkera smanjila inflaciju i nakon kratke recesije, rast je nastavljen i berza je doživela procvat. Na međunarodnom planu, međutim, stvari su bile manje ružičaste. Američko-sovjetski detant iz 1970-ih okončan je bojkotom Olimpijskih igara 1980. i 1984. godine, proksi ratom u Avganistanu i obnovljenom trkom u nuklearnom naoružanju.
Sedamdesete su moj treći scenario. Na njih se često pozivaju kao na primjer stagflacije, sa rastućim cijenama, tvrdoglavo visokom nezaposlenošću. Međutim, globalne tenzije su se smanjile, barem između supersila. Uporedite ovo sa 1930-im, još jednom decenijom u 20. vijeku koju karakteriše visoka nezaposlenost, nizak rast i ekonomska previranja. Fašizam je zbrisao demokratije u nastajanju, globalne tenzije su eskalirale i svijet je doživio katastrofu koja ostaje jedinstvena u ljudskoj istoriji. Današnji svijet se veoma razlikuje od decenija u ovim scenarijima. Tehnologija je dovela do povezivanja bez presedana, zainteresovane strane su postale daleko moćnije, a globalni lanci snabdijevanja i finansijski sistemi su znatno povećali ekonomsku međuzavisnost. Nada se da užasi 20. veka u kombinaciji sa nezamislivom destruktivnošću modernog oružja ograničavaju potencijalnu eskalaciju sukoba.
Ipak, kontrast između decenija naglašava kako promene u samo dvije varijable mogu razlikovati scenario koji je sjajan od onog koji je dobar, onaj koji je loš i onaj koji je zaista užasan. Pitanje šta je najvjerovatnije je pogrešno pitanje. Za poslovne lidere, vlade i pojedince je važnije da prepoznaju da je prethodni svjetski poredak nestao. Najotpornije organizacije će biti one koje donose odluke na osnovu jasnog osjećaja svrhe i jakih vrednosti, a ne rigidnih strategija ili akcionih planova. Globalizacija se neće iznenada završiti, ali će firme sve više donositi odluke koje idu dalje od traženja najjeftinijeg dobavljača ili najvećeg novog tržišta. Narednih nekoliko godina verovatno takođe nije najbolje vrijeme za preduzeća da teže maksimalnoj efikasnosti. Novac će biti kralj, labavost je dobra, a fleksibilnost je od vitalnog značaja. Takođe, za poslovne lidere će biti od ključnog značaja da proaktivno prenesu ono za šta se zalažu – idealno prije nego što ih pitaju o budućnosti njihovog poslovanja u Kini, kako bi mogli da se nose sa radničkim nemirima ili da li vjeruju u slobodne i poštene izbore.
Ovaj period nereda može biti kratak ili dug, a uticaj na organizacije i društva može da varira od manjeg do dramatičnog, sa značajnim varijacijama u različitim industrijama i regionima. Usmjeravanje na osnovnu dinamiku i razmatranje njihovog potencijalnog uticaja na poslovanje, vladu i društvo je nešto što bi svi trebalo da uradimo da bismo efikasno kretali brzacima koji su pred nama.
(MONDO)