Pojedini restorani u komšiluku uveli su minimalnu potrošnju i do 100 evra po osobi.
Ugostiteljstvo širom Evrope prolazi kroz ozbiljne promjene, sve je više restorana koji od gostiju zahtijevaju unaprijed definisanu minimalnu potrošnju. Ono što je nekada bilo rezervisano za luksuzne klubove ili restorane sa Mišelin zvjezdicama, danas postaje pravilo i u prosječnim lokalima na atraktivnim turističkim lokacijama.
Ovaj model poslovanja postepeno se širi i na Balkan, a pitanje koje se postavlja je: hoće li uskoro večera u restoranu podrazumijevati i obavezu da prethodno "pristanemo" na unaprijed zadatu cijenu?
Stolovi sa cijenom ulaska
Na italijanskoj obali, posebno u Amalfi regiji i Sardiniji, već je uobičajeno da restorani traže minimalnu potrošnju od 30 do 50 evra po osobi - bez obzira na konkretnu narudžbinu. Slično je i u pariskim kafićima sa pogledom na Ajfelov toranj ili na popularnim terasama u Barseloni. Često je dovoljno da popijete samo jedno piće, ali po cijeni koja garantuje ozbiljan iznos na računu.
Cilj je jasan, smanjiti broj onih koji zauzimaju sto satima uz jednu kafu, dok potencijalna zarada izostaje. Tokom turističke sezone, kada su stolovi rijetkost, restorani pokušavaju da zaštite svoju isplativost - pa se pravilo sve češće primjenjuje i u Splitu, Dubrovniku, Budvi i Tivtu.
Iako u Srbiji ova praksa još nije zvanično uvedena kao standard, nagovještaji postoje. U beogradskim restoranima uz rijeku, posebno vikendom i u večernjim terminima, gosti nerijetko dobijaju "neizrečenu poruku" - očekuje se određeni nivo potrošnje. U nekim popularnim kafićima goste čak zamole da naruče nešto dodatno ako planiraju da ostanu duže za stolom.
U Hrvatskoj i Crnoj Gori, ovo je već stvarnost. Na prestižnim lokacijama, poput Hvara ili Kotora, rezervacija stola često podrazumijeva i minimalni trošak, i do 100 evra po osobi, naročito u večernjim časovima. Na crnogorskom primorju, stolovi tik uz more dostupni su samo uz prethodno dogovorenu potrošnju.
Pravda ili prevara - zavisi koga pitate
Iz ugla vlasnika lokala, ova praksa ima poslovni smisao. Sezona je kratka, troškovi visoki, a rotacija gostiju ključna. Minimalna potrošnja omogućava predvidiv prihod, racionalnije planiranje nabavke i održavanje prestiža.
Međutim, dio gostiju - naročito iz zemalja gdje ovakav model nije standardizovan, može se osjetiti neugodno, pa i prevareno. Posebno ako o pravilima nisu unaprijed obaviješteni. To vodi do neprijatnih situacija, a sve češće i do javnog negodovanja na društvenim mrežama.
Ukoliko se trend nastavi, možemo očekivati da sve više restorana uvodi digitalne menije sa jasno označenim minimalnim iznosima, dok rezervacije budu moguće samo uz garanciju potrošnje. Takva praksa već postoji kod grupnih proslava i zatvorenih večera u beogradskim restoranima.
S druge strane, dio tržišta sigurno će se odlučiti za suprotan pristup - opuštenu atmosferu bez pritiska i ograničenja, želeći da zadrži goste koji cijene slobodu izbora.
Jedno je sigurno, granica između gostoljubivosti i poslovne računice postaje sve tanja. A pitanje koje se nameće glasi, da li ćemo sutra birati restoran po jelovniku i ambijentu, ili po tome koliko smo spremni da platimo za mjesto za stolom?
(BizLife/Mondo)
