„Bik se čuva k'o oči u glavi“

Sezona borbi bikova približila se kraju i dok se zvijezde borilišta pripremaju za mirniji dio godine koji će provesti u štalama, jedan „šaptač bikovima“ otkrio nam je drugu stranu čuvenih korida.

„Bik se čuva k'o oči u glavi“ Foto: Mondo/Dragan Kaurin

Od vremena kada je Jablan nabo carskog Rudonju borbe bikova postale su popularne u svim brdsko-planinskim krajevima Bosne i Hercegovine. Od Ilijinog Brda u Hercegovini, preko Čevljanovića u srednjoj Bosni do Stričića na Manjači, borbe bikova okupljaju stotine hiljada ljudi.

U posljednje vrijeme korida je postala „prestiž“. Iz inostranstva dolaze gastarbajteri, iznajmljuju bikove od čuvenih uzgajivača i kite se slavom pobjednika. Organizuju se (nelegalne) kladionice, cijela „liga“ prati se i na društvenim mrežama na stranicama posvećenim bikovima i njihovim uzgajivačima.

bik, korida Foto: Mondo/Dragan Kaurin

Dragan Kaurin iz Mrkonjić Grada, sekretar koridaškog saveza Republike Srpske i sam se bavi bikovima. „On je trener“, rekli su ljudi koji su nam dali kontakt, i dodali: „čovjek koji to voli i radi iz ljubavi“. Kaurin popularnost korida objašnjava emotivno: nema veće sreće nego kada tvoj bik pobijedi na „Kočićevom zboru“.

„Nema para da se plati na Manjači zapjevati! To je adrenalin i sreća kao kad dobiješ dijete ili unuče. To kad pobjednički bik riče pred 100.000 ljudi, tad se zaboravi sav trud i muka. O tebi se pjevaju pjesme i pričaju priče.“

A trud i muka u odgajanju bikova za borbu su Draganova specijalnost. Posmatrači i nezainteresovana javnost često misle da su bikovi zloupotrebljeni, da se tretiraju kao gladijatori i robovi. Naš sagovornik o ovim grdosijama priča potpuno drugačije i pored riječi bik, najčešće spominje riječ: ljubav.

Foto: Mondo/Dragan Kaurin

„Koliko ljubavi uložite toliko sreće i radosti se dobije na koridi. Bik se čuva kao oči u glavi. Bikovi su kao ljudi. Neki vole trening, neki ne vole pa hoće odmah da se vrate u štalu, a kad to hoće oni su malo opasniji pa treba pripaziti na njihovo ponašanje. Životinja ponekad jednostavno nije raspoložena“.

Trening bikova odvija se u prirodnom okruženju. Bikovi treniraju od malena tako što hodaju u „jatu“ (krdu), razvijaju pluća i međusobnim koškanjem uče se borbenim vještinama.

„To je kao dječiji vrtić, tu uče prva slova“, objašnjava Kaurin i nastavlja:

„Svaki drugi dan izvode se vani, jedanput duga staza, drugi put kraća. To im je kondicioni trening. Kad se bik dovede sa treninga poželjno bi bilo da se malo očisti i izmasira, a stariji ljudi praktikuju da mu daju malo hrastovog lista. Ponese se i mrkve pa mu se da, a treba ga i paziti i maziti. Vrat razvija na bukalištu (livadi) gdje bi trebalo da postoji dobra brina, koju on buče, baca. To je kao kad čovjek diže neke tegove.“

Kao i u svakom sportu veoma je važna ishrana. Svaki uzgajivač ima svoj recept koji čuva kao zmija noge. U zbiru to je rezultat recepture tehnologa sa poljoprivrednih instituta i tradicionalnih načina ishrane.

„Naš narod ima običaj zimi biku davati više kukuruza jer to grije bika, a ljeti zobi, to ga hladi. Pasulj navodno jača vrat. Tri dana pred borbu, po nekom našem običaju, četvrtkom se bik posljednji put hrani ako je borba u nedjelju. Petnaestak dana pred borbu većina vlasnika prelazi na ishranu zrnom da se bik utegne . Pred borbu bik odmara 5-7 dana, timari se i pričaju mu se priče, kao što Kočićev Lujo priča Jablanu: 'oće li nadbosti, neće li nadbosti

Na koridi, u areni, svaki bik primjenjuje taktiku u zavisnosti kojem tipu borca pripada. Postoji nekoliko glavnih stilova. To su bikovi „udarači“, „klasični gurači“ i „natikači“.

Manjača: "Od spektakla do debakla"

"Zbor u Stričićima je došao od narodnog spektakla do velikog debakla. Treba promijeniti organizacioni odbor. Lokalne kabadahije i uzgajivači dogone bikove koji su za klaonice da bi od organizatora uzeli 250 KM za učešće. Neki prave šator veći od arene za borbu bikova i piće košta 5 KM. Malo im je pa unajme ljude za 20 KM da raznose piće oko arene, a niko državi ne plaća ništa. Sve se pretvorilo u privatni zbor i zaradu", kaže naš sagovornik opisujući najpoznatiji zbor u Republici Srpskoj.

 „Kod gurača borba traje i po sat vremena, a narod najviše voli bikove natikače koji dižu publiku na noge - njihove borbe su najatraktivnije“, priča Dragan Kaurin.

Svi uzgajivače vole da pobjeđuju pa imaju dobro opremljene štale gdje bikovima ništa ne fali, a neke imaju čak i video nadzor.

Kaurin posebno izdvaja, kako kaže, dobre ljude, domaćine i uzgajavače i njihove bikove, Acu Stančevića i njegove „Ljubana“ „Golubića“ i „Zekonju“, Radomira Rađu Škrbića, Julijana Brašnarevića, Muju Hrvačića koji ima bika raketnog naziva „Zemlja-zrak“, Vinka Pavkovića, Antu Tubića i bika mu „Žujicu“, ali postoji ona druga, siva zona i mračna strana medalje…

Kao i u drugim sportovima ili politici i ovdje postoje razna grupašenja. Ima i klađenja iako je po pravilniku Saveza klubova odgajivača bikova bodača, zabranjeno klađenje. Ali u sivoj zoni opklade su velike i kreću se do iznosa od pet ili sedam hiljada evra. Najviše se klade ovi što su otišli vani i zaradili neki dinar pa misle da su uhvatiliboga za onu stvar. Imamo prave uzgajivače i čestite ljude, a imamo i nakupce koji dignu kredit, kupe bika; cilj im je podići šator i da piva bude pet maraka. Za dobroga bika treba izdvojiti 10-20.000 evra kao što je posljednji put kupljen od braće Tubić čuveni bik Kobra za 20.000 evra. Ali to nije garancija da će pobijediti i njegova vrijednost u areni zavisi od srca - to ne može da se kupi“, objašnjava Kaurin i zaključuje:

„Na međedu mesa, na sokolu perja, a kod bika su bitni karakter i srce“.

Foto: Mondo/Dragan Kaurin

Kaurin kaže da u Republici Srpskoj postoji nekoliko klubova ("Balkana", "Grmeč", "Jablan", "Visočnik", "Vučko", a klub u Stričićima će uskoro biti osnovan). Oni čine koridaški savez RS.

Hoćemo da stvari dovedemo u red. Da to ne bude krkanski, već da bude privlačno za ljude. Puno je tu cjepača klada ljudi koji su zalutali u ovo“.

Tupljenje rogova i pravila borbe

Pаrlamentarna skupština BiH je odobrila koride. Ovo su neka od najzanimljivijih pravila kako ne bi došlo do povreda: postoji čovjek koji tupi rogove da ne dođe do povrede bika - špic roga ne smije biti uži od 10 milimetara. Ne smije se koristiti bič nego štap kojim se bik nekad malo gurne. Bikovi se malo podstaknu, ali ne smije se tjerati na borbu. Kad iskoči iz borbe, ako se sam vraća ima se pravo vratiti koliko god hoće puta, itd.

Tagovi:

Ostale vijesti