Prije dva dana, postojao je sekund u životu svakog od nas, kada smo čuli strašne vijesti i kada je taj dan posivio.
Naša Ivana više nije s nama.
Ivana ne bi željela da plačemo. Rekla bi “sad ćemo smisliti nešto”. Rekla bi “ništa to nije strašno”.
Skoro pola životnog vijeka provela je u Mondu. Gradila ga je od samog početka.
Strastveno se borila protiv banalizacije medija i žutila, za dostojanstvo profesije i jednak tretman svih.
Insistirala na objektivnosti i “živom sagovorniku”. Na poštovanju novinarskog kodeksa i rada drugih kolega i medija.
Govorila je da Mondo nije tu da podilazi, nego da informiše.
Da je važnije da budemo istiniti, nego da budemo prvi. Da je povjerenje važnije od klikova.
Umjesto oproštaja, nastavićemo da radimo po principima po kojima je ona svakodnevno živjela, za koje se iskreno zalagala i vjerovala u njih.
—
Ivanina i Borisova djevojčica se možda neće sjećati svega, ali mi hoćemo. Mi ćemo se sjećati za nju. Naša je dužnost da joj pričamo o tome koliko je njena majka bila vesela, velikodušna, pametna i saosjećajna. Koliko je voljela da pjeva i igra.
Koliko je voljela ljude i bila duša svakog veselja.
Koliko je snažno branila svoje ideale, a posebno svoje ljude. Koliko je bila galantna i kako je odlično znala da naruči vino.
—
Bila je jako tolerantna i poštena direktorica,
Bila je odlična i posvećena koleginica.
Izuzetno lojalna prijateljica.
Fenomenalan vozač.
Bila nam je vjetar u leđa, podrška i snaga. Bila je hrabra. Lijepa i dostojanstvena. Tako ćemo je se sjećati.
