Etno turizam je pun pogodak, očekujem goste iz cijelog svijeta, uvjeren je vlasnik "Ljubačkih dolina" Nedeljko Branković. "Ovo je zanimljivo i za dijete i za čovjeka od 80 godina, za nepismenog i akademika", smatra on.
Etno selo "Ljubačke doline", u Ljubačevu, koje se nalazi na oko 20 kilometara od Banjaluke, prostire se na dva hektara, a čini ga 30 autentičnih objekata iz okolnih sela koji datiraju s kraja 19. i početka 20. vijeka, kao što su kuće za stanovanje, ambari za žito, mlječar, zgrade za spavanje, čobanska koliba, pčelinjaci, kačara i drugi objekti.
Ovo etno selo zamišljeno je kao muzej na otvorenom, koji ima više od 5.000 eksponata, a vlasnik Nedeljko Branković nada se da će u budućnosti dobiti dozvolu koja će tako glasiti, s obzirom da je za sada “etno selo izletničkog tipa”.
Branković kaže da je ideja o otvaranju etno sela proizvod njegovog sakupljačkog rada.
“Desetine godina sakupljam starine, umjetnine i antikvitete. To je moja ljubav, hobi, a prije sedam godina rodila se vizija da sve što sam prikupio pokažem odnosno postavim na jedno mjesto, pa smo krenuli objekat po objekat i na kraju rezultat je ovo sve”, kaže Branković.
On je naveo da je izložena i etno zbirka Švajcarske iz istog perioda, kako bi posjetioci mogli da uporede život ovog kraja i Švajcarske prije sto godina.
“Razliku danas znamo svi”, kaže Branković, koji je niz godina živio u ovoj državi.
Etno selo “Ljubačke doline” dobilo je naziv po prirodnom fenomenu karakterističnom za Ljubačevo, jer se u njemu nalazi bezbroj dolina dubokih stotine metara.
“Mene su fascinirala čarobna imena tih dolina, za koje se ne zna ni odakle potiču, pa tako imamo Grabov do, Džilove doline, Bukovu, Babinu i Vodene doline, kao i Brizančev do i mnoge druge”, izjavio je Branković.
Inače, na samom ulazu u etno selo prvo što posjetiocu “zapne za oko” upravo su dva stuba sa putokazima koji pokazuju gdje se nalazi koja od navedenih dolina.
Vlasnik etno sela posebno je ponosan na prirodnjačku zbirku i to minerala, dragog i poludragog kamenja, fosila, iz svih dijelova svijeta.
Ni biljne i životinjske vrste ovog kraja nisu zapostavljene, a ima i ljekovitog bilja, dok je sve zaokruženo apotekarstvom, odnosno tradicionalnim liječenjem.
“Nadamo se da će ovdje biti organizovane škole u prirodi, da djecu upoznamo sa biljnim i životinjskim vrstama, pa da kada se nađu u prirodi mogu prepoznati kako izgleda koje drvo ili ptica”, ističe Branković, napominjući da etno selu najviše nedostaje saobraćajna infrastruktura jer autobusi ne mogu doći do ovog mjesta.
U etno selu postoji i muzej sa mnogo antikviteta, škola, biblioteka, dućan, a zastupljene su i numizmatika, te areheologija.
“Zbog toga selo je prevazilazi svoj naziv, možda bi se moglo nazvati etno varošicom”, izjavio je Branković.
Naglašava da je bilo jako teško prenijeti objekte koji se sada nalaze u selu, a neki su spašeni u posljednji momenat jer su bili pred rušenjem.
“Vidjeti jednu od ovih kuća koja bi se srušila da je prezimila još jednu zimu, kako danas blješti i sja, to zaista izaziva emocije”, priča ovaj kolekcionar.
Prema njegovom mišljenju najveća vrijednost sela je činjenica da se uskoro ovakvi objekti nigdje neće moći vidjeti, jer se niko nije pozabavio očuvanjem.
Pri pravljenju sela Branković se konsultovao sa stručnjacima, kao ne bi došlo do greške.
“Ništa nije postavljeno “onako” zapadno su uvijek išli prljavi objekti, štala, kokošinjac, a istočno čisti ambar, hljebarnik, kačara, zgrade za spavanje i tako smo i ovdje radili postavljali onako kako treba, kako je nekad bilo”, priča Branković i dodaje da je uložio milionski iznos, ali da je vrijedilo.
Pošto je “svijetu dosta modernog turizma” smatra da je etno turizam pun pogodak i očekuje goste iz čitavog svijeta. Prije otvaranja koje je organizovano protekle sedmice, dolazili su mu gosti iz Švajcarske, Italije, a Slovenci ga kaže uveliko zovu.
“Ovo je zanimljivo i za dijete i za čovjeka od 80 godina, za nepismenog i akademika. Čak i oni koje ne interesuje ništa osim hrane, ovdje će biti oduševljeni”, nada se vlasnik.
Jedan od njegovih ciljeva jeste da gostima ponudi tradicionalna jela, a naročito da vrati “speltu” na trpeze. Naime, radi se o autohtonoj vrsti pšenice koja je nestala sa polja ovog kraja.
“Spelta nema ni jednog alergena, a kilogram tog brašna košta 10 KM, hoću da pokušam vratiti vrijednosti koje smo imali, a nismo ih bili svjesni, da vratim speltu na naše njive”, ističe Branković.
On sa svojim kolekcionarstvom, koje ga umiruje i opušta, još nije završio
“Ima puno stvari koje bi još volio imati, to je kao u muzeju, svaki muzej želi najreprezentativniji dio da ima kod sebe. Iako nekih predmeta imam po deset baš onaj jedanaesti mi djeluje najzanimljivije”, iskren je Nedeljko Branković.