"Šta je nama Dan pobjede nad fašizmom, da li imamo razloga da slavimo 9. maj i kako da prepoznamo ideologiju fašizma u savremenom društvu", neka su od postavljenih pitanja na panelu održanom u Banjaluci.
Po peti put uzastopno, Udruženje građana "Sloboda" obilježava Međunarodni dan pobjede nad fašizmom.
Jedan od događaja u okviru proslave je i veoma interesantna diskusija u Banskom dvoru u Banjaluci, na kojem su odgovore na pitanje o fašizmu, antifašizmu, slobodi, budućnosti...pokušali da daju istoričarka iz Beograda Sanja Petrović Todosijević, sarajevski konceptualni umjetnik Damir Nikšić, frontmen mostarskog Zostera Mario Knezović i profesor na Filozofskom fakultetu u Banjaluci Miodrag Živanović.
Glavni i odgovorni urednik magazina "Buka" Aleksandar Trifunović bio je moderator panela i otvorio je diskusiju sa ključnim pitanjem "da li uopšte Imamo razloga za slavlje 9. maja" s obzirom da se u svakodnevnici većine država u bivšoj Jugoslaviji pojavljuju simboli koje su naši djedovi i bake pobijedili u Drugom svjetskom ratu.
Gospođa Petrović Todosijević je kategorična da imamo itekako razloga da slavimo dan pobjede nad fašizmom, ali da moramo nastaviti borbu.
"Okončan je najveći sukob u istoriji u kojem je nastradalo između 55 i 70 miliona ljudi. To što ne možemo preciznije da odredimo broj žrtava sukoba koji je trajao od 1939. do 1945. godine, jasno nam govori o razmjerama i strahotama ovog rata. Jugoslavija je iz rata izišla kao pobjednica i imamo razloga za slavlje iako u savremenom narativu, među nama, i dalje postoje ideje koje pripadaju fašističkoj ideologiji".
Prema njenim riječima, od 1985. godine u Milanu, kad je Dan pobjede nad fašizmom preimenovan u Dan Evrope, počeli su problemi u istočnoj Evropi.
"Do tada bio je ovo zajednički praznik zapadne i istočne Evrope, a od tada su 'izbačene' tzv. države istočnog bloka - prvenstveno Sovjetski Savez (SSSR) i Jugoslavija. To je jedan od razloga što se rehabilitacija fašista događa upravo u istočnom bloku. Srbija je 2015. godine rehabilitovala Dragoljuba Mihailovića, a pokrenut je i proces rehabilitacije Milana Nedića, saradnika okupatora".
Na njeno izlaganje, ubacio se Damir Nikšić, poznat po duhovitim umjetničkim performansima i u svom stilu podsjetio na jugoslovenski megapopularni kviz "Kviskoteku".
"Ulažem kvislinga na ovo izlaganje", dodao je Nikšić i nastavio u ozbiljnijem tonu.
"Fašizam je ideologija, a antifašizam nije nikakva ideologija već moralna obaveza svakog čovjeka. Osnovna karakteristika fašizma je determinizam odnosno neka predodređenost, koja ne dozvoljava slobodno mišljenje. Ono nas želi staviti u neki kalup, od jezika, nacije, do gena".
Banjalučki profesor Miodrag Živanović se uključio u razgovor da napravi distinkciju između antifašizma i komunizma, koji se danas često tretira kao jednoumlje.
"Ako je fašizam ideologija, a antifašizam iskonska ljudskost i humanizam, onda antifašizam ne može da bude jedino komunizam. na primjer u Poljskoj u muzeju komunizma vidio sam izložene cipele, i to obe lijeve. Mislio sam da to ima veze sa 'lijevom' ideologijom, ali su mi pojasnili da je riječ o nekom definisanju komunizma: 'Cipele izgledaju sasvim u redu na prvi pogled, ali čovjeku ne mogu poslužiti u hodanju'".
Mostarac iz Zagreba Mario Knezović, koji je frontmen grupe Zoster mišljenja je da "svaka normalna osoba mora da bude antifašista", ali je i naglasio da su ljudi zbunjeni i da je danas užasno teško prepoznati fašiste ili antifašiste.
"Stvari nisu crno-bijele. Šta ako je danas antifašizam posljednje utočište za hulje? Da li je Stjepan Mesić antifašista ili Aleksandar Vučić? Možemo i dalje, jesu li to Željko Komšić, Milorad Dodik ili Andrej Plenković? Možda su i Vladimir Putin, Donald Tramp i Redžep Erdogan? Ljudsko pravo, jedno od osvnovnih je pravo na glupost odnosno mržnju! Ja sam siguran da kad bi bilo jasno ko su fašisti, da nijedan narod u bivšoj Jugoslaviji ne bi glasao za njih. Zato treba raditi s ljudima, raditi na edukaciji".
Svi panelisti su se naravno složili da je neophodno bolje obrazovanje.
"Mi na djelu imamo opet determinizam i kad je riječ o obrazovanju - imamo konzervativnu edukaciju, dok se progresivno u inostranstvu po metodama Marije Montesori, koja je bila antifašista, obrazuju djeca moćnika, tajkuna, političara i slično, a našoj djeci 'uvaljuju' retrogradno obrazovanje. Za napredak društva neophodne su progresivne škole, ali da budu dostupne svima".
Prema Nikšićevom mišljenju, iako je nesporno imala nedostatke, bivša Jugoslavija je bila progresivna država.
"Jugoslavija je imala u Evropi najveći broj nudističkih plaža, a šta je slobodnije od golaća? A sve to vodila je komunistička partija".
Nikšić je takođe podsjetio da ideje slobode, jednakosti i bratstva među ljudima potiču iz buržoaske Francuske i istakao da ne bilo zgoreg se podsjetiti djela Fransoe Voltera, Žan Žak Rusoa i drugih humanističkih filozofa.
"Nisu samo komunisti stvarali republiku, ideja slobode je stara koliko i čovjek. Zato su u našem društvu neophodne društvene promjene, ne državne promjene. Barem smo mi svjedoci putovanja i nestanka država. Nisam maknuo iz ulice, a promijenio sam pet država".
Domunđavanja iz publike da je ovakvo mišljenje danas "ekstremna manjina", koja se mjeri vjerovatno u promilima, istoričarka iz Beograda je možda i čula, pa je dala zanimljiv komentar o marginalizovanim grupama.
"Margina je bitna! Komunistička partija je prije Drugog svjetskog rata bila zabranjena, ili filmskim radnicima tzv 'Crnog talasa' je bilo onemogućeno snimanje filmova, a postali su najznačajniji u istoriji jugoslovenske kinematografije".
Jedno od pitanja koja su "iskočila" u raspravi bilo je i kako se i zašto običan čovjek, ljekar, advokat, profesor i slično preko noći prometne u najgoreg ubicu, što je ponajbolje opisala Hana Arent u tekstu "Banalnost zla" nakon što je pratila suđenje Adolfu Ajhmanu za list "Njujorker".
MONDO u Aušvicu, mjestu stravičnih zločina...
"Bila sam u Aušvicu i za oko mi je zapela jedna kuća, tik do prvih baraka u kompleksu koncentracionog logora. U toj kući živjela je porodica komandandanta logora Rudolfa Hesa, koji je nakon što je razriješen dužnosti, pisao nacističkoj komandi u Berlin, da omogući da njegova porodica ostane da živi tu jer upravo na tom mjestu imaju najbolje uslove?! To su stravične i fascinantne stvari. Ili kad je Hana Arent napisala da Ajhman odaje utisak 'normalnog čovjeka', koji jako liči na nas, pa su urednici 'Njujorkera' željeli da je otpuste".
