U Banjaluci održan "Dan inkluzivnog sporta", sa fokusom na inkluzivne sportske aktivnosti djece i osoba sa i bez invaliditeta.
Presrećni klinci imali su priliku da pokažu šta znaju s loptom, ali mnogo važnije bilo je druženje, zbog čega je prvenstveno i organizovan događaj.
"Važno je učestvovati", geslo je Olimpijskih igara, koje u savremenom, modernom sportu, sve više gubi svoj smisao.Ipak, ovu temu ostavićemo za neku drugu priliku i okrenuti se vedrijim pričama.
U okviru Kalendara takmičenja Specijalne Olimpijade Bosne i Hercegovine za 2019. godinu, na Panevropskom univerzitetu "Apeiron" u Banjaluci, a u organizaciji Fakulteta sportskih nauka i Specijalne olimpijade BiH, održan je "Dan inkluzivnog sporta" sa fokusom na inkluzivne sportske aktivnosti djece i osoba sa i bez invaliditeta.
Specijalna olimpijada BiH je za sprovođene inkluzivnih sportskih aktivnosti u prethodnom periodu, od strane UNICEF-a, prošle godine dobila veliko priznanje "ŠAMPIONI INKLUZIJE".
Presrećni učesnici su u Banjaluci imali priliku da pokažu šta znaju s loptom, ali mnogo važnije bilo je druženje, zbog čega je prvenstveno i organizovan događaj. Nada Pajić stigla je na okupljanje sa sinom Aleksandrom, koji ima Daunov sindom.
"Mnogo mu znači sve ovo, pogotovo što se radi o sportu, pošto većinu vremena provodi kod kuće. Ranije je išao u centar 'Zaštiti me', ali sada je uglavnom kod kuće. Postoje razne nevladine organizacije i mjesta za boravak, ali su nam daleko. Nemoguće je da ga vodim svaki dan negdje. Nemamo organizovan prevoz, a teško nam je ići s Lauša u Lazarevo. Država ne vodi računa o ovoj djeci, a trebalo bi da se zainteresujemnogo više. Ništa im nije obezbijeđeno. Postoji škola za gluvonijeme na Paprikovcu, tamo ima mnogo prostora i moglo bi se tamo nešto organizovati, jer mnogo je ovdje djece s Lauša."
Gospođa Nada, čiji sin je svoje umijeće pokazao na košarkaškom terenu, naglašava da se roditelji snalaze kako znaju i umiju, ali da nikome od njih nije lako, te da su problemi mnogobrojni.
Ogromnim naporima nastoji da obezbijedi svom sinu sve ono što mu je potrebno.
"Snalazi se kako ko može, a prevoz je prva stavka koja nam je neophodna, a tu je i prostor za okupljanja. Vidim da se sada i na Petrićevcu otvara novi dnevni centar, ali ni do njega neće biti lako doći jer ne postoji organizovan prevoz", kaže nam Aleksandrova majka, te ističe da joj je najveća briga šta će biti s njenim sinom kada nje više ne bude.
Srećna i zadovoljna što je njena kćerka Snježana imala priliku da boravi sa drugarima bila je i Sava Čulić, takođe roditelj djeteta sa Daunovim sindromom.
"Snježana je takođe išla u centar 'Zaštiti me', ali s obzirom da već ima 32 godine, više ne može tamo. Fina je curica, dobra je i prijatna, ali ima problema sa srcem, tako da danas nije učestvovala u takmičenjima. Svi je vole, druželjubiva je, rado ide na okupljanja, ali i nas muče problemi s prevozom, tako da nema čestu priliku da se druži sa drugom djecom. Sama ne mogu da je vodim", potencira na probleme koji očigledno muče sve roditelje.
"Naučila je i ponešto da skuva, uradi neke sitne poslove po kući i zaista je vrijedna. S njom nemam problema, dok neki drugi roditelji imaju problematičnu djecu i njima je daleko teže", dodaje naša sagovornica.
A još srećniji od mama i tata bili su klinci, zbog kojih je i organizovan ovaj događaj. Dječja graja ispunila je sportske terene "Apeirona", a najmlađi učesnici mogli su da pokažu svoje znanje iz stonog tenisa, košarke i fudbala.
Bojan (14) i Dragana (12) veliku su ljubitelji fudbala, što su pokazali i na terenu.
"Ovo je super, ima mnogo drugara, imamo svoju ekipu, a upoznaćemo još mnogo prijatelja", kaže nam ushićeni Bojan, koji najviše voli fudbal, dok Dragana, osim "bubamare", voli da se druži i sa košarkaškom loptom.
Dragana je istakla kako joj je najbolji igrač Lionel Mesi, dok Bojan, osim fudbalera Barselone, ima i posebnog favorita.
"Za mene je najbolji i najdraži igrač Dragana", rekao je Bojan i trkom se uputio na teren.
Kažu da obožavaju fudbal i košarku i da ih igraju otkad znaju za sebe. U riječ su im iznanada "upali" i 13-godišnji Miloš i Martina, takođe fudbaleri i obožavoci Argentinca iz Barselone.
"Mesi, Mesi", orilo se iz dječjih grla. Nije više bilo ni potrebe pitati ih ko im je omiljeni igrač.
Irena je stigla iz Prijedora. Ima 29 godina."Lijepo mi je ovdje. Družimo se, upoznala sam nove drugare, a vidjećemo još da li ću nastupiti u nekom sportu ili ću nastaviti da navijam."
Ni Pero nije krio zadovoljstvo nakon odigrane partije "basketa", dok ga je pored terena bodrila drugarica Nikolina.
Olimpijske igre, kako im sama riječ kaže, ovog četvrtka u potpunosti su bile baš to, igre, gdje niko od klinaca nije imao neki rezultatski imperativ i po svaku cijenu teren želio napustiti neporažen.
Ne. Važno je bilo učestvovati, družiti se, pokazati da ne postoje različitosti, i sve to sa osmijehom na licu, pa su, upravo zbog toga, svi klinci današnje druženje okončali kao pobjednici.
