Svaka druga žena žrtva nasilja u Bosni i Hercegovini je nezaposlena, a blizu 80 odsto ih ima djecu, od čega polovina ima dvoje, a podjednak je broj onih sa jednim ili troje djece.
Pokazalo je to istraživanje rađeno od kraja 2017. do januara 2018. godine u kojem je učestvovalo 108 žena žrtava nasilja koje su boravile u nekoj od sigurnih kuća u Banjaluci, Modriči, Sarajevu, Mostaru i Bijeljini.
Mnogim ženama gotovo jednak izazov onome da se ohrabre, prijave nasilnika i napuste zajednički dom, predstavlja neizvjesnost – šta nakon izlaska iz sigurne kuće.
Iako brojne zvanične institucije tvrde da su uspostavljeni određeni mehanizmi za sistemsku podršku ženama po izlasku iz sigurnih kuća, mnoge od njih na svojoj koži nisu osjetile pretjeranu institucionalnu brigu i sistemsku zaštitu. Naprotiv, neke naše sagovornice ocjenuju da su bile prepuštene same sebi.
Tridesetpetogodišnja Banjalučanka D.S. (ime i prezime poznato redakciji op.a.) za Mondo je ispričala da je kao žrtva fizičkog i psihičkog zlostavljana nevjenčanog supruga, u Sigurnoj kući u Banjaluci boravila prije oko četiri godine sa dvoje male djece.
S obzirom na to da je u tom periodu imala posao, sigurnu kuću je sa djecom napustila nakon tromjesečnog boravka.
"Nikakve povlastice nisam imala niti mi je pružena bog zna kakva institucionalna podrška. Vjerovatno zbog toga što sam imala posao, morali smo da napustimo kuću u kratkom roku, nakon tri mjeseca. Sama sam otišla da nam tražim podstanarski smještaj, a njima je samo trebalo da javim novu adresu. Dobra stvar je bila što smo tokom boravka u sigurnoj kući imali sve obezbjeđeno, hranu, smještaj, higijenu, pa sam platu koju sam u tom periodu zarađivala, štedila da imam kad izađemo. Sa tim sitnim iznosom koji sam uštedila, jer sam primala platu kao trgovac koja je ispod republičkog prosjeka, i sa još 200 maraka koje sam dobila od Centra za socijalni rad, napustila sam sigurnu kuću. Sa djecom u rukama i to nešto novca u džepu, izašla sam na ulicu i dalje nastavila sama da se borim", kazala je naša sagovornica.
Objašnjava i da joj je najteže bilo što je niko nije adekvatno zaštitio od nasilnika, nakon što su izašli iz sigurne kuće.
"Ne mogu da izdvojim nijednu instituciju da je stala uz mene i djecu nakon izlaska. Nastavila sam da trpim proganjanja i psihičko nasilje bivšeg muža, a policiji prioritet u radu nije predstavljalo ni to što smo već boravili u sigurnoj kući. To mi je najteže palo. Čak i druge žene, koje sam tamo upoznala, prošle su isto. Dok si u kući imaš sve, a kada izađeš, bukvalno si prepušten sam sebi – da nađeš stan, djeci novu školu i vrtić, da se manje-više sam štitiš od nasilnika i uz to sve da ideš na posao, staneš na noge i počneš novi život", kazala je D.S.
Istraživanje među 108 ispitanica koje su boravile u sigurnim kućama, pokazalo je da je najveći procenat, 39 odsto, starosti od 30 do 44 godine, svaka treća je završila srednju školu četvrti stepen, a slijede žene sa završenom osnovnom školom (27,8%) i žene koje imaju završenu srednju školu treći stepen (21,3%). Svaka deseta žena (12%) ima više ili visoko obrazovanje. Polovina ispitanica ima primanja između 500 KM i 1000 KM , dok svaka treća žena ima manje od 500 KM, a primanja preko 1000 KM ima 12 odsto žena. Među ženama žrtvama nasija je najviše udatih (43,5%), a slijede razvedene (18,5%), te one koje žive sa partnerom ali nisu udate (13,9%).
Koordinatorka Sigurne kuće Banjaluka Amela Bašić objašnjava da se tokom boravka u sigurnoj kući ženama pružaju razne vrste pomoći, a zadnja faza ili tzv. „izlazna stragetija“ je podrška nakon izklaska kroz pomoć pri traženju zaposlenja, prostora u kojem će živjeti, organizacije čuvanja djece i slično.
Bašićeva smatra da je jedan od najneophodnijih koraka kada je u pitanju sistemka podrška ženama nakon izlaska iz sigurne kuće – podrška zapošljavanja i samozapošljavanja, ali i informisanje žena o takvim programima kako bi detaljna informacija došla do krajnjih korisnika.
"Posljednje dvije godine Zavod za zapošljavanje RS raspisuje takve pozive, ali je informisanost žena i poslodavaca nedovoljna. Takođe, povodom svakog Osmog marta organizujemo kampanje za podizanje informisanosti i društvene svijesti poslodavaca o važnosti zapošljavanja žena koje su bile ili jesu žrtve nasilja. Evidentno je da se svake godine odaziv povećava i na tome treba konstatano raditi, kako se takve aktivnosti ne bi oslanjale samo na senzibilizaciju poslodavaca nego postali sistemsko rješenje", kazala je Bašićeva.
Ukazala je na potrebu uvođenja subvencija za djecu čije su majke, pa i oni sami, boravili u sigurnim kućama.
"Za dvoje djece potrebno je oko 300 maraka za boravak u javnim predškolskim ustanovama, dok je u privatnim vrtićima cijena daleko veća. Takođe, dosta žena radi u dvije smjene, te na njihove potrebe može odgovoriti samo nekoliko vrtića koji imaju organizovan cjelodnevni boravak. Problem nastaje i kod traženja stana, jer žene da bi prošle jeftinije, uzimaju neopremljene prostore i onda im nedostaje namještaj, bijela tehnika i slično", kazala je Bašićeva.
Psiholog Marija Jakovljević kazala je da se u konceptu „izlazne strategije“, a koju sprovodi Centar za socijalni rad, ne može govoriti o konkretnim programima koji bi imali za osnovu značajnu materijalnu podršku ili pomoć pri pronalasku posla za žrtve nakon napuštanja sigurne kuće. Ona je istakla da je prije nekoliko godina, banjalučki Centar imao praksu da izdaje preporuke za zaposlenje za one žene koje su bile nezaposlene, radno sposobne, a materijalno ugrožene.
"U to vrijeme poslodavci su to uvažavali i davali im neku vrstu prioriteta. Međutim, već godinama to nije praksa. Takve preporuke smo prestali izdavati jer ih poslodavci više nisu prihvatali ni uvažavali. Danas se žena koja treba da izađe iz sigurne kuće, a prema važećim zakonskim regulativama, posmatra kao lice koje je radno sposobno i ima pravo na jednokratnu novčanu pomoć. To, međutim, apsolutno nije dovoljno i ne može se smatrati kao bilo kakav vid zadovoljenja egzistencijalnih potreba žene koje su istovremeno vrlo često sa maloljetnom djecom i nezbrinute", istakla je Jakovljević.
Centri za socijalni rad organizuju savjetodavni rad i pružanje pravne pomoći žrtvama u vezi alimentacije i rješavanja imovinskih pitanja. Kada je u pitanju podjela imovine bivših bračnih ili vanbračnih partnera, o tim pitanjima odlučuje Osnovni sud, ali su takvi procesi obično dugotrajni i neizvjesni.
"Najčešće se radi o ženama koje su došle na, uslovno rečeno, „imovinu muža“ ili njegovu očevinu, a ako su zajedno rješavali stambeno pitanje, često se nije pravovremeno uvela kao suvlasnik stana, tako da ostaje faktički i u tom dijelu bez blagovremene i efikasne podrške sistema", rekla je Jakovljević.
Ona se zalaže da se žene žrtve nasilja ne trebaju ni smještati u sigurnu kuću, objašnjavajući da u zakonu postoje jasno precizirani članovi u kojima stoji kada je osnovano da počinilac nasilja izađe iz zajedničkog stana ili kuće.
"Može biti van stana do mjesec dana, a po potrebi se odlučuje o zabrani kontakta, pristupa i slično. U tom slučaju može se govoriti o blagovremenoj i efikasnoj podršci žrtvama. Kada djeca ostanu u svom domu i zaštićena je njihova bezbjednost i integritet, tada se stvaraju i okolnosti da se savjetodavno radi sa roditeljima pri čemu se uvažavaju prava svih stranaka u postupku", zaključila je Jakovljević.
***Tekst je nastao u okviru projekta "Mediji za ljudska prava", uz finansijsku podršku Evropske unije. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Udruženja BH novinari i Pro Educe i ne održava nužno stanovišta Evropske unije.
/Preuzimanje teksta, vijesti, fotografija i video snimaka dozvoljeno uz vidljivo navođenje izvora i linka ka Mondo portalu/