Nakon dugogodišnje potrage za ispravnom dijagnozom i terapijom, dvedesetčetvorogodišnji Marko Karanović kaže: “Sada je samo nebo granica”
Taj proces je uključivao razgovore s nekoliko različitih doktora, sve ljekarske nalaze koje je Marko imao od rođenja do tada, mnogo testova, da bi na dobio zvaničnu dijagnozu, a s njom i i adekvatnu terapiju.
Markov je život konačno postao osjetno bolji.
"Prije uspostavljanja dijagnoze radio sam u marketu, danas radim za jednu IT kompaniju. To dovoljno govori o mom napretku i trenutnom mentalnom stanju. ADHD je zid koji imaš ispred sebe, koji se mora srušiti da bi krenuo naprijed. To je poremećaj koji te na silu odvoji od svijeta, zatoči u sopstveni um, osudi te na samoću. Sruši taj zid, vratićeš se nazad na svijet i nesmetano ići ka svojim ciljevima", dodaje naš sagovornik i nastavlja:
"Od kako sam pod terapijom, buka koju sam imao u glavi, ta bujica misli, je nestala. To mi je oslobodilo um i vratilo me u svijet, pojačalo mi fokus i koncentraciju. Nakon 24 godine, konačno sam dobio unutrašnji mir koji sam tražio. Iz dana u dan osjećam kako osjećaj usamljenosti nestaje, mogu se bolje posvetiti životu i samom sebi. Srušio sam zid i očistio sebi put za naprijed. Mirniji sam, prisutniji, bolje koncentrisan i nimalo depresivan. Vremenom se moram navići na novi način života, ovaj koji sam trebao od početka da imam, ali to me raduje jer sam svjestan gdje treba da idem i kako da dođem do svog cilja. Samo nebo je granica".
Dobar dio tereta ovog poremećaja snosi i porodica. O svojoj, Marko kaže:
"Ne bih ih mijenjao nizašta na svijetu. Odrastao sam u porodici punoj uspješnih ljudi u poslovima kojima se bave. Imamo preduzetnike, medicinske radnike, vrhunske zanatlije, modne kreatore, programere, ekonomiste, pravnike… I sada zamislite u toj porodici se rodi neko poput mene. Neko ko se godinama ne snalazi u najobičnijim životnim okolnostima. To je njima bilo neshvatljivo, neobično. Uprkos svemu tome, nikada nisam osjećao nedostatak podrške ili pažnje od strane svoje porodice, naprotiv. Čak i kada u nekim situacijama nisu bili optimistični, dobio sam neizmjernu podršku. Prosto su vjerovali u mene da ću donijeti ispravne odluke. Na kraju se to ispostavilo kao tačno. Veoma sam im zahvalan na tome".
