Nakon dugogodišnje potrage za ispravnom dijagnozom i terapijom, dvedesetčetvorogodišnji Marko Karanović kaže: “Sada je samo nebo granica”
"Moji roditelji su, u želji da me zaštite, doktorima stvari predstavljali tako da je zvučalo kao da je problem samo u školi, a da sam kod kuće „drugo dijete“. To je bilo daleko od istine. Moje ponašanje je bilo identično u školi, kod kuće ili bilo gdje drugo.
Da bi bio dijagnostifikovan sa ADHD-om u ranijoj dobi, jedan od preduslova je da dijete ima identično destruktivno ili impulsivno ponašanje u više različitih okruženja, u ovom slučaju kuća i škola. Danas znam da je doktorka od početka naslućivala da je riječ o ADHD, ali moji simptomi i priča mojih roditelja se nisu poklapali. Propisani su mi stabilizatori raspoloženja, koji mi nisu odgovarali, pa sam naglo prestao odlaziti kod doktora i nastavio školovanje bez ljekarskog nadzora", ističe Marko.
Kaže da je uz mnogo muke završio osnovnu, a zatim i srednju školu, ali da su problemi ostali čak i kada je pronašao prvi posao.
I tamo je bilo slično kao u školi.
"Na prvom poslu sam prestao da radim zbog mog impulsivnog ponašanja i nekoliko svađa sa kolegama, i naravno, jer nisam bio adekvatan za takvo radno okruženje. Nakon toga, upao sam u strašnu depresiju, pa sam ponovo krenuo kod psihijatra".
Uslijedio je novi krug stabilizatora, novo razočarenje kad je shvatio da ne pomažu, prekid terapije i još nekoliko poslova na kojima se nije dugo zadržao.
Nikada nisam spominjao da imam problem sa koncentracijom, jer nisam shvatao da imam taj problem. Kada čitav život živiš na jedan način, to postaje tvoje normalno, i misliš da je svima tako.
"Činjenica je da se nikada nisam mogao fokusirati na jedan zadatak. Dok nisam prestao da radim jednu kompaniju iz sličnih razloga, nakon samo tri mjeseca, nisam se posebno brinuo za sebe i svoju budućnost. Nakon otkaza pomislio sam da sam ostao bez još jedne sjajne prilike, a da pojma nemam zbog čega. Očajan, obratio sam se Guglu.
Izlistao sam simptome, počev od impulsivnosti i hiperaktivnosti, ali sam ovaj put dodao i probleme sa koncentracijom za svaki slučaj. Na moje veliko iznenađenje, prvih nekoliko rezultata bilo je ADHD. Kako sam više čitao o tom poremećaju, sve sam se više pronalazio. Sve mi je postalo jasno, počelo imati smisla - od mog ponašanja u djetinjstvu, pa do dan danas. Pronašao sam objašnjenje za to kako se osjećam, zašto radim neke stvari koje radim, sve je postalo jasno. Priznajem, od sreće sam zaplakao, a ne plačem često. Skoro nikako. Odmah sam se naručio kod doktorke koje sam bio i ranije. Pun entuzijazma, ispričao sam joj da sumnjam da imam ADHD i tako je započeo dug i mukotrpan proces uspostavljanja dijagnoze", kaže Marko.