Da li možete da zamislite da provedete skoro pola života liječeći se od nečega od čega u stvari ne bolujete, dok, s druge strane, ono što vas zaista muči svo to vrijeme samo raste i jača?
Baš to se desilo našem sagovorniku koji je skoro 30 godina čekao na ispravnu dijagnozu, koju je, na kraju, dobio u susjednoj Hrvatskoj, jer ljekari u BiH do sada ni jednom nikome nisu dijagnostikovali ADD, ili poremećaj pažnje bez hiperaktivnosti.
„Naše je društvo prepuno stigme i predrasuda prema ljudima koji imaju bilo kakvu vrstu mentalnih poremećaja ili bolesti, zato želim da ostanem anoniman. Takođe, zbog prirode posla kojim se bavim ne mogu da rizikujem i objavim svoj identitet. Vjerujem da bi dosta ljudi bilo šokirano kada bi znali“, kaže Bojan B. za MONDO.
On se sa ADD poremećajem bori od djetinjstva.
„Prve simptome poremećaja pažnje razvio sam u drugom razredu osnovne škole. Nisam imao neke jako velike probleme, ali sam često sanjario, bio sam zamišljen, odsutan, lako mi odluta pažnja… Dešavalo se da me mama zove doziva, a da je ja ne registrujem uopšte. Sebe takvog pamtim od tada. Nisam se uklapao u društvo, upravo zbog te odsutnosti. S druge strane, imao sam različita interesovanja – od astronomije do medicine“, kaže Bojan.
Kao jedan od najvećih problema istakao je i teškoće pri iznalaženju prijatelja.
„Teško sam pronalazio prijatelje i imao sam probleme generalno u komunikaciji… Često sam sumnjao u sebe. Na kraju sam zbog toga razvio simptome depresije i anksioznosti, a loši rezultati u školi i nesnalaženje u društvu su neizbježno vodili ka tome“, dodaje.
Kao tinejdžeru, fotografisanje mi je jako pomagalo. To me umirivalo, uživao sam u tome. Takođe, filmovi, čitanje, igrice… Zvuči paradoksalno, ali ljudi s poremećajem pažnje, kad ih nešto zanima, oni se svim svojim bićem posvete tome. To je jedna od rijetkih dobrih stvari.
Bojan je u Banjaluku došao iz jednog susjednog grada, u srednju školu.
„Mislio sam da će mi u novoj sredini biti lakše i bolje, ali je bilo gore stotinu puta. U prvom razredu sam pao iz sedam predmeta i tada su simptomi depresije postali mnogo ozbiljniji. Pomišljao sam na samopovređivanje, na samoubistvo. Mojim roditeljima je to bio alarm, znak da nešto moraju da poduzmu. Obratio sam se psihologu i psihijatru. Psihijatar mi je dao standardnu terapiju – antidepresive i anksiolitike, ali meni je od toga bilo još gore. Neki simptomi su nestali, ali su se pojavili drugi i nisam želio da nastavim tu terapiju“, ističe.
Umjesto toga, promijenio je školu.
„Iz razreda koji je imao najbolji prosjek i vladanje došao sam u drugu krajnost – u razred koji je imao najgore vladanje i uspjeh. Ipak, ljudi su tu bili mnogo „šareniji“ i lakše sam se uklopio. Bolje su me prihvatili, ali sam i dalje imao problema s pažnjom i koncentracijom. Sumnja u sebe i svoje sposobnosti je takođe i dalje bila tu. Teško sam se koncentrisao, pročitati neku knjigu mi je bio pravi poduhvat.
Zatim sam osjetio simptome hroničnog umora, teško sam se budio, spavao sam po 16 sati dnevno… Tog se perioda sjećam kao zaista mučnog i teškog. Nastavio sam da tražim pomoć kod psihologa i psihijatara, ali ništa mi nije značajno pomagalo“, nastavlja priču.
Uprkos svemu, uspio je da završi srednju školu i upiše fakultet.
„Tada sam prvi put ušao u ozbiljnu vezu… Moram da kažem da su meni uvijek dobro išle stvari koje su me zanimale. Ako je trebalo učiti neki predmet koji me ne zanima, ja to jednostavno nisam mogao. Nemam tu sposobnost. Za polaganje tih predmeta trebao mi je, rekao bih, nadljudski napor. Odlazio sam na predavanja jako nervozan, svo vrijeme mi je jako lupalo srce, stalno sam mislio kako nemam razloga da se borim… Fakultet sam jedva završio. Na sve to počeli su i panični napadi, gušenje… Raspala mi se i ta veza s djevojkom. Uprkos svemu tome, uspio sam da završim fakultet“.
A onda je pokušao da se ubije.
„Te godine pokušao sam da se ubijem. Pravo je čudo bilo da sam preživio, majka je primijetila da nisam dobro… pomiješao sam dvije kutije bromazepama sa litrom vina i zamalo da se moja priča tu završi.
Taj čin bio je prelomna tačka u mom životu. Tada sam shvatio da isključivo ja moram da se pobrinem za sebe, da to neće i ne može da uradi niko drugi. Shvatio sam i da mora da je u pitanju nešto drugo, a ne ono što su mi doktori dijagnostikovali. Shvatio sam da moram da volim i poštujem sebe, da se stavim na prvo mjesto… Počeo sam da tražim odgovore“.
U međuvremenu, život je tekao dalje, lijekovi su se mijenjali, Bojan se oženio. Neke simptome, kaže, uspijevao je da drži pod kontrolom, ali poremećaj pažnje je uvijek bio tu.
„Mislim da sam do sada promijenio 12 različitih terapija. Na kraju sam ja bio taj koji je rekao doktoru da ja nemam depresiju, nisam anksiozan zbog toga, nego zbog poremećaja pažnje. Taj doktor me nije shvatio baš ozbiljno, ali sam u pronašao kliniku u Zagrebu, koja drugačije funkcioniše.
Poremećaj pažnje bez hiperaktivnosti je jako teško dijagnostikovati, jer su simptomi slični kao kod depresije, ali terapija nije ista. Godinama su mi različiti psihijatri davali različite lijekove, ali ništa od toga nije stvarno pomagalo. Uglavnom su to bili antidepresivi, stabilizatori raspoloženja, anksiolitici… Zbog nemogućnosti da se pokrenem, skoncentrišem, razvijao sam i druge simptome…
Iz iskustva mogu da kažem da u ovakvim slučajevima uvijek imate jedan glavni problem, koji za sobom povlači mnoštvo drugih, ako njega ne tretirate kako treba, onda džaba sve ostalo. Ja sam tako živio godinama. Ne osuđujem doktore i psihoterapeute, oni su zasigurno učinili sve što su znali i mogli, u najboljoj namjeri. S dosta njih sam i danas u prijateljskim odnosima“, kaže.
Da bi se uspostavila tačna dijagnoza, potrebno je mnogo testova, nalaza, doktora…
„U BiH nema ni jedna ustanova koja testira pažnju. Nakon svih testova i nalaza koje sam donio od doktora kod kojih sam bio, nakon pregleda i svega dijagnostikovali su mi poremećaj pažnje bez hiperaktivnosti, i depresivno-anksiozni poremećaj kao posljedicu toga. Tada sam prvi put dobio ispravnu terapiju.
Sjećam se da sam, kada sam počeo da uzimam lijek, prvi put mogao da čujem i razumijem riječi neke pjesme. Počeo sam da čujem ljude koji pričaju sa mnom, misli su mi se umirile i složile, prvi put mi je u glavi vladala tišina i mir. Bio sam u šoku, ježio sam se od glave do pete, nisam mogao da vjerujem da sam to ja. Kakvo olakšanje.
Da bi bolje razumjeli daću vam primjer – ja sam cijeli život bio osoba koja nema energije za stvari, a onda sam odjednom dobio volju da radim. Počeo sam da čistim, pospremam, kosim travu…
Počeo sam da čujem suprugu kada mi se obraća, sklanjam stvari, dobio sam volju da radim mnogo toga što mi je ranije bilo nezamislivo. Nisam ni bio svjestan različitih rituala koji su ranije postojali u mojoj glavi i koji su me držali zarobljenog.
Prije se dešavalo da mi se supruga obrati pet puta, doziva me, ja ne reagujem, jednostavno je ne čujem. Nije dopiralo do mene. Izgledalo je kao da ja to namjerno radim, ali zaista nije tako.
Najšokantnije mi je bilo kada sam otkrio da mogu da pročitam neki duži tekst ili knjigu, a da mi pažnja ne odluta. Ranije mi je i desetak stranica u komadu bilo prava muka. Organizacija vremena u mom životu prije nije postojala, nisam bio baš najbolji radnik, sve sam zaboravljao…“
Nakon što je dobio ispravnu terapiju, prije godinu dana, život mu je postao mnogo lakši i ljepši. Danas za sebe Bojan može da kaže da je srećan.
„Na dobrom sam mjestu u svojoj glavi i imam osjećaj da mi život počinje tek sada. Život od 20 do 28. godine mi je bio pakao. Danas uživam u svemu. Sada vidim da ciljevi i želje za koje sam mislio da su nedostižni – u stvari nisu. Nemam više blokade kao ranije, stalno sam u pokretu, život mi je funkcionalan, normalno spavam i organizujem stvari…“
Prema njegovim riječima, najveći je problem što kod nas, u BiH, niko ne postavlja ovu dijagnozu. Ako nema bolesti, onda nema ni lijeka, pa se Bojan sreće s mnogo problema da nabavi lijekove koji su mu neophodni.
„Riječ je o izuzetno skupom lijeku, koji kod nas nije registrovan, tako da je sam proces nabavke komplikovan. Zbog svega toga, znalo mi se desiti da budem mjesec dana bez lijeka, ali primijetio sam da nisam toliko ovisan koliko inače kažu, i čak ni tada, kad ga nisam imao, nije više bilo onako strašno. Zadržao sam dobre navike koje sam stekao, ne dešavaju mi se recidivi, kao s depresijom. Naravno, lijek pomaže u kombinaciji sa psihoterapijom i uspio sam da postignem ravnotežu u životu“,kaže naš sagovornik i dodaje:
„Siguran sam da ima mnogo ljudi s poremećajem poput mog. Postoje neka američka istraživanja koja tvrde da čak pet odsto djece širom svijeta ima neki vid poremećaja pažnje, a u Americi je to oko 11 odsto. Osim što kod nas nije registrovan lijek koji ja koristim, nema npr. ni lijeka za narkolepsiju, odn. bolest spavanja…“.
Osvrćući se na svoje iskustvo Bojan kaže da su mentalne bolesti i poremećaji kod nas i dalje tabu.
„Neki ljudi s kojima razgovaram o svom problemu kažu „šta će ti to, što se kljukaš lijekovima“… Teško je objasniti ljudima da nema razlike kad neko uzima inzulin jer ima dijabetes, ili lijekove za krvni pritisak, i lijekova koji trebaju meni i ljudima sa sličnim poremećajima. Mislim da svako od nas treba povremeno da ode kod psihologa, zbog sebe i svog zdravlja i mentalne higijene. To je normalno. Nekim ljudima je dovoljno da nekoliko puta odu na terapiju kod psihoterapeuta. Neki moraju da idu dobar dio života. Ali nekima od nas treba farmakoterapija uz to“, kaže.
O tome kako zajednica tretira ljude s mentalnim poremećajem, Bojan kaže:
„Ponekad, kada pročitam negdje da se neko ubio, tačno mogu da osjetim kako se ta osoba osjećala u tom momentu. Ali ono što me izuzetno šokira su komentari na takva stvari, to je toliko uznemirujuće i šokantno. Mentalne bolesti ne biraju ljude po polu, rasi, bogatstvu, statusu… Svako može da je razvije. Ono što mene uznemirava je odnos društva prema tim ljudima, zato sam odlučio da otvoreno razgovaram o tome“, naglašava.
I nije, kaže, sam u borbi s poremećajem pažnje i posljedicama.
„Moram da dodam da kao neko ko se skoro cijeli život bori s tim, mogu da prepoznam simptome kod djece i drugih ljudi. Bez obzira na iskustvo, nisam psiholog da dajem dijagnoze, već mogu samo da ukažem na simptome. Takve je djece mnogo, mnogo više nego što mislimo, a strašno je to što roditelji ne žele da to vide. Poslušaju možda tek kada im se direktno ukaže. Kada im ja ispričam da sam imao problem i svoju borbu, onda oni poslušaju savjet. Zato je važno da budemo otvoreni i pričamo o ovome bez predrasuda“.
On dodaje da je dijagnoza ovog poremećaja teška jer su simptomi slični kao kod nekih drugih poremećaja i da je zato jako važno posvetiti se tome, upoznati psihijatre s ovim poremećajem.
„Smatram treba i želim da razgovaram o tome, da širimo svijest i pomognemo roditeljima, ali i ljudima koji se bore s ovim problemom da ga prepoznaju. Važno je da ne gubite nadu, lijek za većinu stvari postoji, ali valja biti uporan i ne odustajati. Ako jedna terapija ne radi, valja pokušati drugu, a ne odustati nakon prvog neuspjeha. Mozak, za razliku od drugih organa, zahtjeva drugačije i preciznije liječenje. Važno je da potražite pomoć. Da znate da stvari mogu da budu lakše. Da ne morate da živite u tom mraku“, poručuje naš sagovornik.
/Pravo ime i prezime sagovornika poznato redakciji/
Pratite Mondo.ba na Facebooku, Instagramu i Twitteru. Aplikacija je dostupna za IOS i Android telefone.
