O političkim ambicijama i dječačkim snovima, o svojim i automobilima Vlade RS, u intervjuu za Mondo priča Draško Stanivuković.
Odbornik PDP-a u Gradskoj skupštini Banjaluka Draško Stanivuković kazao je u intervjuu za Mondo da postoje namjere u PDP-u da se, pred Opšte izbore 2018. godine, kandiduje na listi za Narodnu skupštinu RS, te da će do oktobra znati konačan stav.
Ispričao je da svakodnevno ima sve veću podršku i da ga ljudi, razočarani stranačkim politikama u RS, pitaju da se „učlane u njega“ i otkrio da mu je bilo neprijatno obilaziti banjalučke mjesne zajednice u njegovom privatnom skupom BMW-u, te ga je prodao i kupio „golfa“!
- Imam sreću da sam u teškim vremenima odrastao u porodici u kojoj je svaki član zaposlen i da imamo svoju firmu. Preduzetnici smo od mog pradjeda, unazad stotinu godina, pa do danas. Ja sam neko ko ne glada pozicije ni funkcije. Mene to ne nadahnjuje. U politiku sam ušao sa višim ciljem i idealom. Mogu godišnje ići sedam puta na more i 12 puta na zimovanje. Ja to ne krijem, to je istina, ali ja to neću. Ove godine nisam otišao ni na bazen, niti želim. Uživam u ovome što radim, kada mi ljudi priđu na ulici i zagrle me.
Postoje, ipak, i komentari da je licemjerno da voziš skupocjeni automobil, a organizuješ proteste protiv kupovine novog „audija“ za ministra prosvjete i kulture RS. Kako gledaš na to? Koliko košta tvoj automobil?
- Bojim se da narod još nije dobro shvatio da ministri kupuju auta od našeg novca. Postojala je jedna anegdota, kada smo pravili peticiju, pa jedan čovjek kaže „neću da to potpišem, jer će onda taj novac ići Drašku“.
Smatram da je dobro da u politiku ulaze ljudi koji su materijalno ostvareni. Prošao sam, putovao i vozao se u dobrim automobila. Imam oko sebe ljude koji bi za mene mogli nazvati nekoga, tražiti uslugu i slično. Meni se ne može desiti nešto takvo, a da bi me izenadilo sada u mojoj 24. godini. Sve sam prošao od porodičnog privatnog novca. Vozio sam BMW i koštao je više od prosjeka, ali to je kupljeno od privatnog novca. Međutim, radeći ovaj posao, tri mjeseca sam tim autom obilazio razna mjesta i došao u situaciju da mi je neprijatno da ga vozim. Prodao sam ga i vozim sada „golfa“. Mogu voziti mnogo bolji auto, ali vozim „golfa“. I sam naziv mu kaže folksvagen – narodni auto. Ja uživam dok ga vozim i osjećam se slobodno da odem među one koji nemaju vodu, cestu i slično.
Hodam i pješke, a često vozim bicikl. Vjerujte da prođe po tri mjeseca da ne kupim sebi majicu. Ne nosim sat, lančić.
Djeluješ opoziciono. Kako to utiče na privatni biznis tvoje porodice?
Imamo opstrukcije. Nekoliko puta nam je inspekcija htjela rušiti objekte koji su legalno sagrađeni. Svaki dan dolaze, provjeravaju, kontrolišu. Ali ljudi moraju znati, ništa od ovoga nije zarađeno iz državnog budžeta. Mi ne radimo posao sa državnim firmama, ministarstvima, institucijama.
Akcije koje si organizovao sa „Restart Srpska“, poput protesta „Zatvori škole, kupi audi“ nadilaze opoziciono gradsko djelovanje. Jesi li preuzeo na sebe i dio posla kojim bi se trebalo baviti tridesetak poslanika opozicije u Narodnoj skupštini RS?
- Ne bih sve uspio sam i uz mene je svakog dana sve veći broj ljudi. Ljudi mi priđu i kažu „hoćemo da se učlanimo u tebe“. Ne žele ni PDP, ni SNSD niti neku drugu stranku. Tek kada sam ušao u politiku, shvatio sam koliko su i pozicija i opozicija trule i šuplje.
Krivo je što se u medijima stekao utisak da sam neko ko samo pokreće revoluciju, ko je učestvovao u ovim protestima. Sa svojim saradnicima i prijateljima uspio sam da uradimo dječije igralište, prvu učionicu u prirodi, izborili smo se da jedna ulica dobije vodu, da se asfaltira, druga dobije rasvjetu…
Sa devet godina sam znao da ću se ovim baviti. Ovo je moj životni san i životno djelo.
Ako si to predvidio prije 15 godina, gdje se vidiš za narednih 15?
Samo znam da neću odustati. Imam jedan video, kada sam završavao osnovnu školu, i kažem drugarima „hajmo mi povesti ovu zemlju“. Želja mi je da se sada maksimalno posvetim gradu, a dok god budem mogao, neću primati platu za ovo što radim.
Kakve su šanse da te u narednom mandatu vidimo u klupama u NSRS?
- Nemam trenutno na to odgovor. Postoji šansa da ću krajem oktobra sve znati. Do prije mjesec i po dana nije bilo ni govora o tome da bi mogao ići u izbornu trku 2018. godine. Postoji pozitivan pritisak da idem. Vidjeću koliko mogu da uradim do maja, ali procjenjujem da do maja mogu uraditi sve što sam planirao da uradim za četiri godine.
Posljednjih mjeseci kao da je otvorena sezona „stranačkih preleta“ u Skupštini Banjaluke, odlaskom Zorana Talića iz PDP-a, Budimira Balabana iz DNS-a, prelascima nekih odbornika u Ujedinjenu Srpsku itd. Kakva je trenutno situacija?
- Skupština Banjaluke je danas prvo ogledalo moralnog posrnuća našeg društva. Gledamo kako čovjek pređe u drugu stranku i onda svi ozbiljno pričaju o tome da će dobiti mjesto načelnika dječije Pulmologije. To će biti Vladimir Mirošljević. Prešao je Talić, i potom postao predsjednik Skupštine. Tako će biti i sa svakim sljedećim.
Da li je vama neko nudio da promijenite stranku?
- Da, više puta.
Šta su vam nudili za uzvrat?
- Ako ja pređem „tamo“ oni dobijaju odbornika više, a time i neki centar, neko odjeljenje, direktorsko mjesto, zapošljavanje određenog broja stranačkih ljudi…
Ko vam je nudio?
- Ne bih o imenima. Radi se o par stranačkih opcija iz vlasti, preciznije onih koji čine većine u gradskom parlamentu. Bilo je dosta pregovora, ali je moj stav bio da ih saslušam i ostanem ovdje gdje jesam sve do momenta dok ne bih postao nezadovoljan. Tada bismo mi pokrenuli nešto novo što nije na prodaju niti podložno korupciji.
Ko „mi“?
- Na stotine ljudi različitih uzrasta koji stoje uz istu ideju. Vidjeli ste da mjesecima nisam spomenuo ime stranke iz koje dolazim. Onog trenutka kada sam dobio mandat postao sam odbornik svih građana. Uz mene i oko mene stoji mnogo ljudi koji me podržava i vjeruje. Trudim se izdignuti iznad učmalog stranačkog sistema.
Dakle, u ovom trenutku postoje samo dvije opcije. Ostajete u PDP-u ili ćete osnovati novu političku partiju?
- Da, ostajem ovdje gdje jesam dok imam slobodu. U slučaju da se stanje promijeni, moguće je samo da osnujem nešto novo. Više to zamišljam kao pokret, jer mi je pojam stranke odbojan. Pokret koji bi bio usmjeren ka izbornom procesu, učešću u vlasti i donošenju odluka. U tom pokretu bili bi ljudi koji nisu ranije bili stranački aktivni, koruptivni i ukaljani. Danas, nažalost, od 30 odbornika kada bih stao pored njih 20, ljudi bi me fotografisali i bio bih uprljan. Većina njih iza sebe ima afere i iskompromitovane radnje.