Na Vidovdan 1389. srpske snage predvođene knezom Lazarem sukobile su se sa turskom vojskom koju je vodio sultan Murat. Miloš Obilić je uspio da ubije Murata, ali stradao je i knez Lazar. I tako je nastao mit o Kosovskom boju, najslavnijoj pobjedi u istoriji Srba.
I dok i danas postoje istorijske nedoumice o ishodu bitke, pa i o tome ko je zapravo bio Miloš Obilić i kako je uspio da ubije Murata, jedan čovjek je vijekovima važio za "srpskog Judu", a njegovo ime je postalo sinonim za strašnu i neoprostivu izdaju - Vuk Branković. Ipak, šta ako je ovaj srpski velikan nepravedno optužen, a iza izdaje na Kosovu stoji neko drugi?
Neumorni branitelj srpstva
"Dugo je tradicija označavala Vuka Brankovića kao izdajnika u Kosovskom boju. Ipak, Rade MihaljčIć, naš čuveni istoričar i akademik kaže da 'sa hrišćansko-turskih odnosa i poruka kosovskog predanja Lazarevo djelo su prije i više iznevjerili njegovi nasljednici nego Vuk Branković' koji je nakon Kosovskog boja do svoje smrti više vremena Turcima pružao otpor nego što im je bio vazal", počinje priču Aleksandar TešIć, književnik i autor trilogije o Milošu Obiliću u kome se kao sporedni lik pojavljuje jedan potpuno drugačji Vuk Branković.
O izdaji Vuka Brankovića ne govore neposredni istorijski izvori, a o njoj prvi put piše Mavro Orbini puna dva i po vijeka poslije Kosovskog boja.
"Rade Mihaljčić dalje kaže da 'upravo razvoj kosovske legende svjedoči da je izdaja neosnovano pripisana ovom oblasnom gospodaru'. U predanju se dugo lutalo dok se ljaga izdaje nije usredsredila na ličnost Vuka Brankovića", objašnjava Tešić. Pa ipak, o izdaji na Kosovu se pričalo. Tako je Konstantin Mihailović iz Ostrovice zapisao da su se uz Lazara neki vjerno i junački borili, a drugi "gledali kroz prste".
Iako o Kosovskoj bici ima premalo pouzdanih istorijskih izvora, ovoliko se zna - ona se odigrala u oblasti koja je bila pod upravom Vuka Brankovića i on je u njoj komandovao desnim krilom srpske vojske. Poslije bitke, nasljednici kneza Lazara su priznali vrhovnu vlast sultana Bajazita, dok je upravo Vuk Branković nastavio da se odupire Osmanlijama i čuva nezavisnost svoje oblasti. Kako u tome nije uspio, krajem 1392. godine i sam je postao vazal, ali je i tako stalno pokušavao da nastavi borbu. Zbog toga je 1396. godine odveden u tursko zarobljeništvo, gdje je i umro 1397. godine.
Da li je uopšte bilo izdaje na Kosovu?
Kako je onda došlo do toga da se čovek koji je jedini pružao otpor Turcima poslije Kosovskog boja proglasi izdajnikom?
"Istoričar Ljubomir Kovačević je još u 19. vijeku skrenuo pažnju na moguća preklapanja imena u pisanju nepoznatog Dukinog prevodioca koji, u posljednjoj četvrtini 15. veka, pominje kako se pročuo glas da je Lazarev vojvoda Dragosav Probiščić izdao i okrenuo oružje protiv svojih, i da su tada zbunjeni Bosanci vojvode Vlatka Vlađevića ishitreno napustili bojište", objašnjava Tešić, ali i dodaje da je ovo jedino pominjanje Vlatka Vlađevića na istorijskoj sceni.
Ipak, postojao je još jedan onovremeni velikaš sličnog imena! Naime, za vrijeme Kosovskog boja bosanski vojvoda Vlatko Vuković komandovao je levim krilom srpskih snaga. Nakon početnih uspjeha, on se sa svojom vojskom povukao sa Kosova i vratio u Bosnu šaljući stranim silama vijest o velikoj hrišćanskoj pobjedi.
"U istoriji Mavra Orbina se pominje bjekstvo bosanskog vojvode Vlatka Vukovića, a slično nalazimo i kod Mihaila Dinića u djelu 'Dukin prevodilac o Boju na Kosovu', kada kaže da 'mada prevodilac ne govori o Vlatku Vukoviću već o Vlatku Vlađeviću pomišljalo se da je u zamjeni imena Vuk i prezimena Vuković zametak vezivanja kosovske izdaje za Vuka Brankovića'", zaključuje Aleksandar TešIć.
I Sonja Petrović u radu "Folklorna predanja i kazivanja u izvorima i diskursu na primerima tradicije o prokletstu roda" iz 2008. godine, kaže da je na osnovu sličnosti imena i prenošenja ubikacija, Ljubomir Kovačević naveo mogućnost zamjene ili fuzije imena Vuka Brankovića: vojvoda Vlatko Vuković, Vuk Lazarević.
Tako je "najozbiljniji pomagač Lazarev na Kosovu postao izdajnik u narodnoj tradiciji i pjesmi". Da je Ljubomir Kovačević solidno postavio trajektorije tradicije, dokazuje i činjenica da one čvrsto stoje više od sto dvadeset godina pošto je objavljena njegova studija.
(Mondo/Istorijski zabavnik)