Episkop Ilarion progovorio o svom svetovnom životu i odluci da se zamonaši.
Nekada Rastko Lupulović, jedan od najtalentovanijih glumaca svoje generacije a danas episkop novobrdski Ilarion. U nedavnoj ispovijesti pred TV kamerama, Ilarion govorio je o tome kako je i zbog čega odlučio da se zamonaši, ali i kako su na to reagovali roditelji, kolege i prijatelji.
"Moj kolega sa klase Nenad Jezdić me je 1992. posle prve završene godine glume poveo u manastir Dečani. Tamo smo bili u jednoj kratkoj posjeti i mogu da kažem da se meni život tada promijenio. Nekako sam tu promjenu čak fizički nekako doživio. Teško mi je da to sada objasnim a možda i ne priliči da se sve objašnjava i analizira. Znao sam da je to za mene neki novi početak. Osjetio sam jednu ljepotu, punoću, mir, kao da sam znao po prvi put postojano ko sam i šta treba da radim. Nastavio sam da se bavim glumom i da studiram još četiri godine ali sam se trudio da u Dečane odlazim što sam češće mogao. I u Dečanima sam osjetio što bih mogao da nazovem toplinom roditeljskog doma. To što je novo mlado bratstvo koje je došlo iz Crne reke na čelu sa tadašnjim igumanom Teodosijem, a sadašnjim episkopom Raško-prizrenskim i jeromonahom Savom, tada, a sada igumanom Dečana, je meni zaista otvorilo vrata novoga života", rekao je episkop Ilarion za TV Hram.
"Imao sam samo 22 godine..."
Kaže kako je tada imao utisak neke topline i sigurnosti u nekom suštinskom smislu.
"Tako da sam ja tamo provodio dane obično oko Vaskrsa i Božića. Prao sam sudove, pomagao, i osjećao jednu punoću i radost posebno u bogosluženjima i učestvujući u svetim tajnama. Poredeći to sa radošću koju sam imao vraćajući se u svijet, shvatao sam da je ova svjetlost čistija. Postupno nekako sam počeo da gubim interesovanje, polet i entuzijazam. Prestajao sam da vidim bilo gdje drugdje neki pravi život – jedino mi je izvor života ostalo to što sam doživio zajedno sa dečanskim bratstvom. Te 1996. sam zaključio da bi trebalo da napravim odluku u životu i da zaista krenem ozbiljnije da živim hrišćanski. Tada sam uzeo blagoslov da budem iskušenik. I danas se sjećam radosti koju sam imao kada sam to odlučio. Nije bilo jednostavno da se ta odluka donese jer sam tad imao samo 22 godine ali sjećam se tog puta – išao sam pješke onom manastirskom ulicom od mjesta Dečani ka manastiru. Sjećam se neke izvorne ljepote i radosti i rasterećenja koje sam u tom trenutku doživio. Osjetio sam da za mene počinje neki novi život", rekao je episkop Ilarion.
Ističe kako je zahvalan svemu što mu je pružilo pozorište.
"Ali sam zahvalan i na dragocjenim ličnostima na koje me je život uputio. Za mene je to veliko bogatstvo. Najbitnija stvar su za mene ti ljudi koji su mi bitni, i kojima sam ja bitan. Moram da pomenem da sam imao meni dragocjeno društvo u mladosti. Mi smo se u tim devedesetim godinama, koje su bile vrlo teške posmatrane spolja, našli način da se iznutra zbližimo i da vaspitavamo jedni druge. I mnoga prijateljstva traju do dana današnjeg. Ja sam djecu mojih prijatelja krštavao, neke sam vjenčavao, nekako mi je drago da i te talente od ranije možemo da prinesemo Bogu. Mnogi moji prijatelji su krenuli Hritovim putem. Posvećeni su i valjani hrišćani", rekao je episkop Ilarion.
"Bio je to šok za moju porodicu i prijatelje"
On kaže da je odluka da se zamonašim predstavljala šok kako za njegove roditelje tako i za njegove kolege i prijatelje.
"Da, to je bio šok. I za njih i za mene samog. Ta vrsta promjene je jedno snažno iskustvo koje onaj koji želi da postane monah svjesno prihvata. Moje roditelje je to pogodilo ali oni nisu željeli u tome da me sputavaju i ja sam im na tome zahvalan. To je neka žrtva mojih roditelja. Ničim me nisu ucjenjivali, niti sputavali, nego, kad su vidjeli da sam postojan u svojoj želji, podržali su me. Kao i mnogi moji prijatelji. Za sve je to bio prvo šok i iznenađenje ali su postpuno svi nekako prihvatali to da sam ja monah. Dolazili su da me posjete, a mnogima se i život mijenjao poslije tih posjeta Dečanima i Dragancu. Taj susret sa tjeskobom monaškom je nešto neizbježno. Hvala Gospodu da je bez obzira na svu tjeskobu koju sam doživljavao, nekako je uporedo bivalo i tog rasterećenja. Imao sam u sebi i to neko osjećanje da će moj odlazak u manastir biti dobar ne samo za mene nego i za moje roditelje i moje prijatelje", rekao je episkop Ilarion.
(MONDO)