Prinudno prosjačenje spada u krivično djelo trgovina ljudima, a toga institucije u Srbiji često nisu svjesne. Taj problem, međutim, može da se riješi, piše DW.
„Hoćeš li da ti kupim nešto u pekari“, pita dječaka koji je ispružio ruku prolaznica sa kesama u rukama. Na ulici u Nišu on joj traži novac za hljeb, ali hljeb odbija, jer za njega je samo novac prihvatljiv.
Vikendom su djeca ulice najvidljivija. Na raskrsnicama peru stakla na automobilima, na šetalištima su i pijacama, u baštama kafića traže novac od svakog koga vide. Nekad zajedno s majkama, starijom braćom ili sestrama, nekad sa očevima, prolaze u kratkim razmacima kroz pune ulice gore-dolje, često tražeći novac od pojedinih ljudi i više puta.
Problem rješenja iz nevladinog sektora
Taj problem u Nišu, odlučila je da riješi nevladina organizacija „Centar za djevojke“. Nakon dvije i po decenije postojanja, shvatile su kroz saradnju sa institucijama da ovaj problem niko ne percipira ozbiljno.
„Mi se maltene svakodnevno saplićemo o trgovinu ljudima kroz prinudno prosjačenje koje je na ulicama Niša veoma zastupljeno. To svakom upadne u oko, ali niko ne percipira kao oblik trgovine ljudima, obično trgovinu ljudima vide samo kroz seksualnu i radnu eksploataciju. Shvatile smo da je na nama da pokrenemo pitanje prinudnog prosjačenja kao oblika trgovine ljudima“, kaže za DW predstavnica centra Tatjana Nikolić.
Godinama su razmišljale o tome i obilazile organizacije u regionu kako bi naučile na šta bi sve trebalo obratiti pažnju u radu s djecom ulice koja su u najvećem riziku od trgovine ljudima. Njihov prvi korak biće vidljiv već 1. juna ove godine.
Dnevni boravak za djecu, a za institucije edukacije
„Na Međunarodni dan djece otvaramo Dnevni boravak, jer želimo da djeca uvijek mogu da dođu da tu borave. Imaće kašiku u podne, obrok koji im je prijeko potreban. Moći će da se okupaju, promijene odjeću. Moći će da se igraju, jer djeca treba da se igraju, a ne da prosjače. Moći će i nešto da nauče kroz igru, ali ne samo kroz igru, jer poenta i jeste da se upišu ili vrate u školu. Pa mogućnost da se malo bave i sportom, i to je jedan aspekt onoga što želimo da ostvarimo. Drugi je rad sa institucijama po ugledu na vrlo uspješan model organizacije iz Tuzle ’Zemlja djece’. Pred nama je zadatak da sa tim institucijama napravimo timove koji će da se bave žrtvama trgovine ljudima i da počnu da se kažnjavaju oni koji primoravaju djecu da prosjače na ulici, bilo da su roditelji ili neko drugi“, objašnjava Tatjana Nikolić.
Za taj projekat Centar za djevojke dobio je podršku Evropske unije kroz Program „EU Pro Plus“ u iznosu od oko 30.000 eura. To će biti prvi put da se otvori neki prostor u Nišu, otkako je već skoro deceniju zatvoreno Svratište za djecu ulice kojim su rukovodile gradske institucije.
Prinudno prosjačenje krivično djelo
Prosjačenje u Srbiji zabranjeno je od 2016. godine Zakonom o javnom redu i miru, a prinudno prosjačenje spada u krivično djelo trgovina ljudima još od 2006.godine.
Kriminolog, prof. dr Milan Žarković, za DW objašnjava da je suština da se svako radno angažovanje djece kroz pranje automobila na ulicama ili prosjačenje može shvatiti kao izraz već uspostavljene eksploatacije koja se i po međunarodnim dokumentima i po zakonodavstvu Srbije prepoznaje kao neki od oblika eksploatacije žrtvama trgovine ljudima.
Da bi se tome stalo na put, ukazuje Žarković, ključna je promjena svijesti građana.
„Mi ništa ne možemo kaznama da riješimo ako se u svijesti ljudi nešto ne promijeni. Ljudi daju novac iz različitih razloga, neko iz altruizma, neko iz sujeverja, neko iz nekih trećih razloga, ali dokle god budu davali novac misleći da čine dobro, djeci, invalidima i drugim osobama koje su sa ograničenim mogućnostima, mi problem nećemo moći da riješimo. Odgovornost jeste na državi. Moraju svi da se uključe i to da se definišu obaveze, protokoli, odgovornost i tako dalje. Ali, mislim da je problem rješiv“.
Protokol i edukacije svih institucija u nizu
Jedan takav protokol potpisala su s Gradom Beogradom brojna ministarstva u Srbiji. U njemu su jasno definisani mehanizmi saradnje i odgovornost zbog nepostupanja u svakoj od institucija. Protokolom je jasno naznačeno da se za djecu do sedam godina ništa ne toleriše, dok se za djecu do 14 godina neke radnje mogu tolerisati. Iako taj društveni problem postoji izvan institucija, prof. Žarković kaže da ima mnogo prostora za poboljšanje rada svih njih u nizu.
Za centre za socijalni rad u Srbiji kaže da je neophodno podstaći način razmišljanja koji će doprinijeti tome da se shvati da prosjačenje nije prihvatljivo. Za policijske službenike kao najveći problem navodi da oni ne ispituju u dovoljnoj mjeri privedene osobe, pa tako i ne ustanove da li se radi o prinudi na prosjačenje.
Kod tužilaštva, kriminolog navodi da ima slučajeva gdje tužioci često ne prepoznaju onaj momenat kada je riječ o djeci, odnosno o maloljetnim licima, kada nije neophodno da se prema njima primeni sila, prijetnja ili dovođenje u zabludu.
„To se ne dokazuje – dokazuje se samo da je neko nekoga držao, vrbovao, prebacivao u cilju eksploatacije. Ako se to dokaže – to je trgovina ljudima“, kaže prof. Žarković i ponavlja da ima prostora za edukaciju.
Isto je, prema njegovom mišljenju, i sa sudijama. One ne prepoznaju da je za to krivično djelo dovoljna zloupotreba teških prilika, pa umjesto krivičnog djela trgovine ljudima, sudije to percipiraju kao zanemarivanje.
Malo slučajeva pred sudom
S druge strane, zamjenik tužioca Višeg javnog tužilaštva u Novom Sadu Slobodan Josimović, kaže da uspjeh dokazivanja pred sudom tog krivičnog djela najviše zavisi od kvantiteta i kvaliteta dokaza koje je prikupila policija, kao i od dokaza do kojih se došlo u toku istrage koju je sproveo nadležni javni tužilac.
„Od naročitog je značaja da se žrtvi trgovine ljudima obezbijedi procesna zaštita predviđena Zakonom o krivičnom postupku, prije svega da joj se dodijeli status posebno osjetljivog svjedoka. Tako će ona moći da bude ispitana u posebnoj prostoriji koja je opremljena uređajima za audio i video snimanje svjedočenja, dok se drugi učesnici u postupku nalaze u drugoj fizički odvojenoj prostoriji iz koje prate ispitivanja“, kaže Joksimović.
U Višem javnom tužilaštvu u Novom Sadu u protekle tri godine podnijeta je jedna krivična prijava zbog tog krivičnog djela i za nju je izrečena prvostepena presuda. Takvi slučajevi se, čini se, do sada nisu našli pred niškim javnim tužilaštvom, ali DW nije uspio da dobije zvanične odgovore.
Zamjenik tužioca Josimović ipak smatra da je u prepoznavanju indikatora trgovine ljudima i prosjačenja kao oblika eksploatacije, edukacija najviše potrebna institucijama koje prve dolaze u kontakt sa potencijalnim žrtvama navodeći centre za socijalni rad, ali i prosvjetne, obrazovne i zdravstvene ustanove.
Nije to tradicija, nego eksploatacija
„S obzirom na veliki broj profesionalaca i njihovu učestalu promjenljivost u tim sistemima, neophodno je da obuke profesionalaca budu planske i kontinuirane, jer je za senzibilizaciju profesionalaca neophodan dugoročniji proces obučavanja sa stalnim osvrtom na aktuelno zastupljene metode i oblike eksploatacije“, kaže Josimović.
On podsjeća da za prosjačenje, ali i za tzv. maloljetničke brakove, među pojedinim profesionalcima u institucijama i dalje postoje predrasude, odnosno mnogi smatraju da se tu radi o tradiciji i običajima Roma. To sputava preduzimanje mjera iz nadležnosti tih institucija koje bi trebalo da imaju za cilj prevenciju trgovine ljudima.
U organizaciji Centar za djevojke iz Niša svjesni su da je potrebno vrijeme za rješenje problema. Nadaju se da će se napredak osjetiti za desetak godina, uz dobru saradnju sa niškim institucijama koje bi trebalo da pomognu u tom procesu.
Za sada su za slučajeve djece ulice zadužene institucije, a za dokazano djelo trgovina ljudima u slučaju prinudnog prosjačenja ili kod maloljetnih lica, kazne zatvora su od tri do 12 godina i to bez mogućeg umanjenja kazne.
(MONDO/Deutsche Welle)
