Milica Đorđević (6), jedino srpsko dijete u Prizrenu, i pored toga što u gradu nema škole, krenuće u prvi razred.
U okviru crkve Svetog Đorđa opremiće se učionica za djevojčicu. Javljaju se učitelji dobrovoljci
Za desetak dana sva djeca u Srbiji će poći u školu. Torbu već odavno sprema i mala Milica Đorđević, jedino srpsko dijete u Prizrenu, gradu u kome nema ni Srba, ni srpske škole ni srpske učiteljice.
Ali u prvi razred krenuće i Milica. Poslije posjete i obećanja koje je dao direktor Vladine kancelarije za KiM Aleksandar Vulin, da će se Milica školovati, njena majka Evica Đorđević vjeruje da će i njena šestogodišnja djevojčica sjesti u školsku klupu.
Krenuće sa rancem na leđima, ali neće ući u puno školsko dvorište i neće je dočekati dječja graja. U Prizrenu, osim Bogoslovije koju je prošle godine pohađalo trinaest bogoslova, druge srpske škole od 1999. godine nema, a najbliže su u Velikoj Hoči i Štrpcu, udaljenim po 40 kilometara od Prizrena.
Zato bi trebalo da u crkvi Svetog Đorđa za Milicu bude opremljena jedna učionica i postavljena jedna školska klupa. Već su se prijavili učiteljica i učitelj koji su spremni da dolaze u ovu školu.
Sem Milice koja svaki čas zapitkuje gdje su joj knjige, i njene majke, prvom školskom danu raduje se djeda Adem Mujović, osamdesetjednogodišnji Prizrenac, Miličin zaštitnik, čovjek sa kojim je prvi put izašla iz stana na ulicu, koji je njen jedini drug, njen Djeda Mraz, plemeniti čovjek koji je prošle godine za svoju humanost dobio priznanje „Najplemenitiji podvig“ lista "Novosti".
"Nadam se da će i moja Milica kao i sva druga djeca poći na vrijeme u školu. Brinem se za njenu budućnost, brine me i to što Evica već godinama ne prima ni minimalac, koji primaju svi radnici koji su ostali bez posla u preduzećima i institucijama na Kosmetu", ne skriva zabrinutost djeda Adam kome je, kaže, Milica važnija od sopstvenog života.
Za nju mu ništa nije teško. Ne smetaju mu ni godine da sa njom zagazi u rijeku, da je nosi u naručju kad se umori, trčkara za njom po parku... Ali brine ga njena i Evičina budućnost u gradu u kome je on njihov jedini oslonac.
"Da prethodnih godina nije bilo pomoći humanih ljudi poput Radmile Mićić iz Kanade, ali i naših ljudi koji dolaze u obilazak manastira, ne znam kako bismo ja i Milica preživjele. Ali najveću zahvalnost što ja i moja djevojčica izlazimo iz četiri zida, krećemo se, ipak pripada djeda Adamu koji nam je najveći zaštitnik", priznaje Evica.
Ona je minimalna primanja na ime nekadašnjeg rada u Domu učenika srednjih škola prestala da dobija još 2004. godine i koja posljednjih sedam godina živi od socijalne pomoći kosovskih institucija, jer je i socijalna pomoć srpskog ministarstva prestala da stiže na njenu adresu. Sada se nada da će obećanje nadležnih da će nastaviti da prima minimalnu novčanu nadoknadu biti ispunjeno.
Djeda Adam se hvali kako je njegovu Milicu upoznao i Ban Ki Mun, generalni sekretar UN, prilikom nedavne poste Kosmetu.
"Prvog čovjeka UN moja Milica je sačekala sa vladikom Teodosijem. Poslije nam je ispričala da je pomazio po glavi ali da nije razumjela šta joj je rekao", priča djeda Adem za "Novosti".
(MONDO)
