Novosađanka Ivana Acevski (36) tvrdi da je dvije godine bila žrtva svog psihoterapeuta: On me verbalno silovao. Postala sam sluđena. Isjekla sam vene
Tražila je pomoć psihoterapeuta dvije godine. Povjerila mu se, s nadom da će je baš on istrgnuti iz začaranog kruga anksioznosti, depresije i paničnih napada i nije ni slutila da će je, umjesto da joj pomogne, samljeti do srži. Zbog njega je, početkom ove godine, pokušala i samoubistvo. On je bio njen psiholog.
Novosađanka Ivana Acevski (36) za "Novosti" tvrdi da je bila dvije godine žrtva ovakvog psihološkog horora, kojem ju je podvrgao njen psiholog Z. T. Njena priča je strašna. Brutalan psihološki proces koji je preživjela „rastavio“ ju je na komade. Smatrajući da je uspjela da se iščupa iz šaka manipulanta, na nagovor prijatelja, supruga i rodbine riješila je da tog čovjeka prijavi, a o višestrukom zlostavljanju javno progovori.
Da postoje slučajevi u kojima se psiholozi tokom terapije igraju umom pacijenta koristeći mentalne strategije, u Srbiji se priča tajno, iza zatvorenih vrata. U zemlji gdje je tabu tema i kada neka osoba posjećuje psihologa, a kamoli kada on, kao stručno lice, iskoristi psihološku nestabilnost svog pacijenta, i činjenicu da je jedini čovjek u koga ta osoba ima povjerenja u tom trenutku, i počne da manipuliše njim, njegovim mozgom i emocijama, dovodeći ga do mnogo goreg stanja.
Ovakva psihička tortura, o kakvoj se u američkoj naučnoj literaturi već naveliko raspravlja, i gdje se kao i u zemljama Evrope vodi kao krivično djelo, u srpskom zakonu uopšte ne postoji.
"Lakše bi mi bilo da je me silovao i tukao" govori u ispovjesti za „Novosti“ Ivana, koja tvrdi da je žrtva mentalnog i seksualnog zlostavljanja psihoterapeuta. "To bi, uvjerena sam, lakše podnijela nego njegovo bjesomučno iživljavanje. Lako je manipulisati nekim kada znate svu njegovu intimu, njegove mane. A on je o meni sve znao. Bila sam u psihičkom rastrojstvu, nestabilna, izgubljena. Kao takva, moje emocije i moj razum bili su kao plastelin".
"Najprije bi bio divan, slatkoriječiv, a poslije bi me ponižavao, nazivao kurvom, govorio mi je da ostavim muža jer je on loš po mene, a zapravo se nikada nije posvetio razlozima zbog kojih sam došla", prevrće po glavi sekvence iz ordinacije psihologa. "Rekao mi je da se ne zavaravam, da mene moj otac ne voli, da nikada nisam osjetila ljubav. Seksualne insinuacije bile su konstantne. Vladao je mnome. Manipulisao. Dizao me i spuštao. Počela sam da gubim svoju percepciju, da sumnjam u sve i svakog, pa i u sebe samu. Molila sam ga da prestane, da me pusti. A postala sam zavisna od njega. Pitao me: A zašto bih ja to uradio?“
O seksualnom zlostavljanju joj je teško da govori. Rekla je samo da se sjeća ikone i Hipokratove zakletve, okačene na zidu, u koje je gledala dok se on iživljavao nad njom.
"Moj jedini cilj je da javnost zna da se i ovo dešava. Da pacijenti počnu da prijavljuju ukoliko ih je terapeut iskoristio", sa puno gorčine priča Ivana. "On je mene verbalno silovao. Postala sam sluđena. Isjekla sam vene. On je i tad hranio svoj ego, smijao se, rekao mi da se nisam dobro isjekla, trebalo je vertikalni rez da napravim".
Prijatelji i porodica su poslije njenog pokušaja samoubistva saznali sve i natjerali je da se trgne. Zaprijetila mu je da će ga prijaviti i tada je, priča Ivana, on otvorio vrata ordinacije i izbacio je napolje.
Uz podršku bližnjih, riješila je da ispriča svoju priču. Prvo je to učinila u Kliničkom centru Vojvodine, gdje Z. T. radi. Kolege su različito reagovale. Samo je jedna žena, psiholog, rekla da ona nije prva koja se žali na takvo iživljavanje i savjetovala je da ga prijavi.
Otišla je u policiju. Međutim, naš zakon ne prepoznaje mentalno zlostavljanje kao pojam, a psiholozi i njihov odnos sa pacijentima nije razmatran i oivičen zakonskim odredbama.
Psiholozi mogu krivično da se gone zbog zlostavljanja samo kada su u pitanju pacijenti koji su invalidi ili potpuno mentalno oboljele osobe. Rekli su joj da može da ga tuži sudu u Strazburu ili bilo kojoj zemlji u Evropskoj uniji.
Svjetska organizacija psihologa i psihijatara u knjizi „Kako psihoterapeuti zlostavljaju svoje pacijente“ ukazala je na najprepoznatljivije znake narcističkog poremećaja ličnosti terapeuta:
„Ti nisi važan“ (osuđivanje i namjerno ponižavanje, odbacuje pacijentove poglede na život kao „trule“)
„Ti ne treba da znaš“ (zataškavanje informacija o stanju pacijenta, odbijanje da napiše izvještaj o dijagnozi)
„Ja sam u kontroli nad tobom“ (život u rukama terapeuta)
„Ne možeš bez mene“ (ubjeđivanje da je terapeut jedina nada)
Podstrekivanje nezdravog odnosa zavisnosti od terapeuta
Osuđivanje pacijentove porodice, prijatelja, kolega...
Igranje sa pacijentovim slabostima, strahovima, potrebama
Izigravaju žrtvu kada pacijent podnese žalbu ili tužbu
(MONDO)
