Nakon trilogije o ajkulama, iz crnogorskog podmorja selimo se na obalu. Poslije morskih nemani i njihovih lovaca, junaci nove priče iz "ribarskog gnijezda" su dva sasvim bezopasna ali do koske mediteranske lika.
Ovo je storija o Toniju i Ljubu piratu. Van ribarskog gnijezda u Baru, možda će vam ih predstaviti i kao Anta Bakovića i Ljuba Karanikića. U gradu pod Rumijom Anto Baković je bacio sidro 1977. godine, nakon plovidbe od rodnog Splita preko Prizrena. Ljubo Karanikić je domicilni barski pirat. Prvi je maestro fotografije, drugi „kapo od kužine“.
U tandemu čine štab gerilske jedinice koja se multimedijalno bori da najvećem crnogorskom primorskom gradu ubrizga imidž mediteranskog, i da u tom duhu uživaju svi njegovi mještani i gosti. Borba traje već dvije i po decenije, a počela je u čuvenom ribljem restoranu "Pirat" u Sutomoru, kojeg danas, nažalost, više nema.
"Druženje s Tonijem počelo je u mom 'Piratu'. Valjda je moja manitost privukla hipika u duši sa splitskog Peristila i prizrenskog šadrvana u restoran. A on se, kako je prekoračio prag Pirata, jednostavno stopio u tom ambijentu. Tu smo skovali plan kako da izvedemo prvi atentat na 'pljeskavica turbo-folk' štimung koji je drmao Sutomorom. Revolucija se onda proširila na čitavu barsku opštinu, i evo nas sada na pozadinskom piratskom položaju u Starom Baru, u mojoj konobi Spilja", priča sa nostalgičnim odsjajem u očima Ljubo.
Čuveni ugostitelj se potom izvinio, kako je naglasio "njenom veličanstvu pljeskavici".
"Da ne bude kakvih grešnih pomisli, ja pljeskavice obožavam. Ali u ulozi turiste volim da ih jedem u njihovoj postojbini. Iskreno, naljutio bih se na Leskovčane kad bi me dočekali sa sekelj gulašom. Svako podneblje ima svoj miris, ukus, melodiju... Turizam i ugostiteljstvo bi propali kada se to ne bi poštovalo. Kao domaćini u Sutomoru, Toni i ja smo željeli da gostima sa kontinenta upriličimo doživljaj kakav treba da dobiju kada se spuste na obalu", priča Ljubo.
Piratska revolucija na južnom Jadranu zamah je dobila pokretanjem Mediteranskog centra fotografije, nevladinog udruženja čiji je predsjednik Anto.
Na internet stranici ovog udruženja, revolucionarni karakter prikriven je objašnjenjem da su članovi MCP "u suštini opservatori društvenih događaja, koji svoje stavove, zapažanja i proteste, procesuiraju sa dosta slika i malo riječi, putem vizulnih i printanih medija a određenu društvenu stvarnost u trenutku stvaranja bilježe fotografijom čiji je vrijednost od dokumentarne ka umjetnosti“.
Na naše pitanje da li je "piratska revolucija" u Sutomoru doživljavana ispočetka kao subverzivno djelovanje, Anto odbija da direktno odgovori. O prvom piratskom poduhvatu, „Sutomorskom ponoćnom nokturnu“, međutim, rado priča:
"Na tu akciju pokrenula nas je muzika. Volim ja muziku Mediterana a voli je i Ljubo. Medieranska muzika najbolje ide uz dobro vino, slane sardele, po koju veću ribicu, crni rižoto... Ljubo poštuje taj ritual. Naročito kad opaku zvjerku od ribe spremi i digne nam uzbunu: 'dolazite odmah!' Uvede nas jednom u takvu gušt situaciju, krenemo da uživamo u pogledu ka moru sa terase Pirata...ispred nas samo obala Italije. No, ne vidi se i horizont ! Oko nas trešti „dam- tam, bum- tras“... Buka i muka, al` vidimda na štradi i okolnim terasama u tome uživaju! E tu je pala odluka: krećemo u protivnapad!“
Nastavak pogledajte na MONDO.me
