Martin Bauer iz Brusa spojio je ljubav prema muzici i stolarski zanat – pravi gitare, ali kako kaže isključivo “baserice” jer njih voli. Za izradu električne gitare potrebno je stotine sati rada, ali kupaca koji dobro plaćaju uvijek ima.
Pod "nebeskom kapom Kopaonika" (kako za Brus kažu lokalci), Martin (33) udahnjuje novi život drvetu jer, navodi, na taj način hrani i svoju umjetničku dušu.
”Radio sam godinama kao stolar lakirer. To mi je osnovno zanimanje. Imao sam 25 godina kad je prva gitara moje izrade propjevala, sad imam 33 i za to vrijeme mi je kroz ruke prošla gomila instrumenata”, počinje svoju priču Martin.
Kaže u vremenu u kom je odrastao moglo je da se bira između trčanja za lopotom ili kulture čiji je simbol u to vrijeme u tom mjestašcetu bio Kulturni centar.
”Tu smo se mi ‘drugačiji’ na pragu novog milenijuma bavili glumom, muzikom i zamlaćivanjem kako će život za sve sam da se pobrine. Svirao sa bas u bendu i to tuđi jer se tada malo teže dolazilo do instrumenata i svi su bili precijenjeni pod uslovom da uopšte naletiš na nešto.”
Martin, danas suprug i otac dvoje djece, kaže da je bilo prirodno da krene u avanturu zvanu “izrada gitara” jer je kao stolar otkrio ljepotu obrađenog drveta , a muzika je bila njegova najveća ljubav.
Prvi bas je napravio sa 25 godina i kako nam je rekao nije se baš proslavio.
"Šta da vam kažem, nastavio sam da sviram na pozajmljenoj kopiji Fenderovog Precisiona”, kaže Martin kroz osmijeh i dodaje da ga to nije pokolebalo.
“Nisam odustao i posvetio se pecanju klenova na rasini. Napravio sam bolju...i prodao je jer je stigla druga, treća...i tako redom. To je bilo to. Navuk'o sam se”, ističe ovaj majstor koji je sam otkrivao tajne bas gitara.
"Niko me nije edukovao, savjetovao. Sam sam mjerio, premjeravao originale, razmišljao logički i eto."
Naš sagovornik naglašava da svako ko se odluči na ovaj korak mora biti spreman da uloži i određenu svotu novca za mašine za obradu drveta, skupe sofsticirane alate kojih ima samo u inostranstvu.
”Stolarstvom se bavim više od deset godina i dosta alata sam već imao. Nabavljao sam vremenom , kako je posao odmicao i one alatke i mašine koji fale. Ali bio je taj fazon – samofinansirajući sistem.”
ZA NAJBITNIJI DIO ODE I “GOLF 2”
Martin ističe da je najbolje kada se počinje sa pravljenjem bas gitara kopirati neku gitaru kao što je i on radio. Kaže, posebno su zgodne one iz Fenderovog programa jer su dizajnom proste, a pametno smišljene.
Ono što je bitno za početak je odabir drveta.
”Drvo uopšte ne mora da bude daska plemenite kruške mudrosti koja je provela sedam godina iza vodopada akumulirajući energiju. Biće dovoljno nabaviti parče jove i komad javora, a naglasiću da drvo ne smije imati više od 12 odsto vlage odnosno da je tehnički suvo”, objašnjava slikovito naš sagovornik.
Sazrevajući i stičući iskustva u izradi ovog instrumenta Martin kaže da je počeo da kombinuje javor sa orahom, a orah sa jasenom, a sve to sa onim afričkim dasčicama sa smiješnim imenima.
”Sjajan je osjećaj u slučaju da još uvijek imate sve prste...gledati i držati proizvedeno tijelo sa vratom, recimo telecastera, i da sve to kotira i obećava. Uf.”, ponosno kaže Martin.
Ipak najbitnije u izradi gitara je tonska slika i tu je , naglašava ovaj majstor, mnogo izazova.
”To vam je nešto kao hardver instrumenta - ono sto se stavlja na drvo da bi jedna gitara postala gitara, a nisu žice. Za kvalitetan hardver...pa možda ćete morati i golfa dvojku da prodate”, kaže smijući se Martin i dodaje da ne vredi ugrađivati “jeftino smeće.”
Za izradu jednog instrumenta Martinu je potrebno čak 100 sati efektivnog rada, ali kako kaže “zna to prilično da se otegne.”
BEZ INTERNETA NIŠTA
Ipak utrošeno vrijeme i trud se isplate jer Martin gitare prodaje uglavnom “preko”, pa je posljednju “udomio” za 930 evra, što je za naše uslove pozamašna svota.
”Sad sam se koncentrisao na prodaju preko i sviđa mi se kako to hvata maha. U našoj zemlji prodaja ide teško jer postoji zasićenje muzičkom opremom, a opet sa druge strane odumrla je platežna moć”, kaže Martin.
On ističe da još uvijek ne živi samo od prodaje instrumenata, ali da vjeruje da će jednog dana lakirati samo gitare koje on i ortak, koji mu se priključio pre nekoliko godina, izbace u etar.
”U najgorem slučaju u penziji”, kaže smejući se Martin i ponavlja da se on za razliku od ortaka “drži isključivo bas gitare.“
Danas ova dvojica majstora imaju i nekoliko stolarskih mašina, radionice u Brusu i Trsteniku, a komade drveta i dalje nose u radionice koje imaju precizne mašine za obradu.
Martin kaže da mu je preporuka najveća reklama, ali da internet igra glavnu ulogu.
”Drvo i alat nabavljamo preko interneta, sa kupcima komuniciramo onlajn, a od neprocjenjive važnosti je svo znanje koje sam stekao surfujući netom”, objašnjava Martin koji se reklamira i na Facebooku.
”Još uvijek nemam svoj sajt, ali sve u svoje vrijeme.”
Ovaj majstor za gitare jedino žali što je zapostavio sviranje, ali ipak, kaže da je osjećaj kad se nešto lepo napravi i stavi pod prigodno svjetlo neprocjenjiv.
